Zašto se ne razumijemo sa Zapadom

U političkom životu Bosne i Hercegovine danas preovlađuju nesporazumi, svađe i sukobi, ali rijetko ko traga za stvarnim uzrocima takvih odnosa.

Možda su ti uzroci svjesno sakrivani od očiju građana, jer bi njihovim objelodanjivanjem došli do pogubnog zaključka da sa životnom filozofijom koja se decenijama nameće nije moguće trajno pomirenje naroda u BiH.

Izgleda da ovdje nije cilj da se složno i kreativno djeluje u interesu svih naroda i građana. Sa jedne strane, političari govore o „evropskom putu“, pravnici o „vladavini prava“, međunarodni zvaničnici o „funkcionalnoj državi“, sve s namjerom da se društvo transformiše kroz „reformsku agendu“ i uskladi sa sistemima Evropske unije. Sa druge strane, većina srpskog naroda taj isti proces doživljava kao nametanje, poniženje i nepravdu. I jedni i drugi čvrsto vjeruju da su u pravu. Upravo tu leži suština problema.

Ne radi se o slučajnim nesporazumima, već o sudaru različitih i teško pomirljivih civilizacijskih matrica.

Zapadna civilizacija, od Aristotela, preko sholastike Tome Akvinskog do modernog pravnog pozitivizma, počiva na uvjerenju da se istina može racionalno formulisati i institucionalno zaštititi. Kada se jednom formuliše, ona postaje norma pretočena u zakon. Ono što je propisano više nije predmet preispitivanja, već poslušnosti. Zato postoje sudovi – da čuvaju uspostavljeni poredak.

Savremeni nastavljači tog misaonog puta, poput Jozefa Racingera, Roberta Špemana i Džona Finisa, samo su moderni nosioci istog principa: razum je autonoman, vjera racionalno artikulisana, a sumnja dozvoljena samo unutar sistema. Problem nije u razumu kao takvom, već u njegovom apsolutizovanju.

Pokajanje i kazna

U pravoslavlju, od Kapadokijskih otaca i Maksima Ispovjednika, preko Svetog Save, primat se daje podvigu nad normom, zajednici nad apstraktnim zakonom i liturgijskom iskustvu nad racionalnim. Na toj osnovi Grigorije Palama zasniva isihazam – učenje po kojem se čovjek kroz molitvu i tihovanje sjedinjuje s Bogom i učestvuje u netvarnim Božijim energijama.

Po isihazmu, istina je događaj zajednice. Ona se živi, a ne posjeduje. Istina je ono u čemu se ostaje. Spor o istini ne završava se kaznom, već pokajanjem ili ćutanjem.

Vidovdanski zavjet kneza Lazara predstavlja istorijsku artikulaciju tog pogleda na svijet – izbor carstva nebeskog nad zemaljskim kao čin duhovne slobode, a ne istorijskog poraza. Zato taj zavjet nije mit, već pretočeni isihazam u jezik istorijske odluke.

Od Palame do vladike Nikolaja, oca Justina, mitropolita Amfilohija i vladike Atanasija vodi neprekinuta linija mišljenja da istina nije ono što se oktroiše i sankcioniše, već ono što se živi u zajednici kroz podvig.

Plivanje za Časni krst zato nije folklor, već podsjetnik da se istina ne dokazuje dekretom, nego slobodom, smirenjem i ličnim naporom.

Nametanje dogme

I danas se u BiH taj princip vidi u djelovanju visokog predstavnika, Ustavnog suda i Suda BiH. Istina je već određena, spor zatvoren, a institucije treba da sankcijama spriječe „nepoželjno mišljenje“. Sa srpske tačke gledišta, to nije zaštita istine, već nametanje dogme.

Granice Istoka i Zapada vijekovima se prelamaju preko ovih prostora – ne samo teritorijalno, već duhovno i vrijednosno. Slično važi i za islamsku duhovnu matricu Bošnjaka, zasnovanu na zajednici i otkrovenju, koja takođe teško korespondira sa zapadnom sholastičkom logikom.

Zapad nudi apsolutnu institucionalnu istinu koju treba prihvatiti bez obzira na lokalne duhovne obrasce. Pitanje je da li smo svjesni čega se odričemo ako „reformska agenda“ postane jedina mjera vrijednosti.

Hoće li naša djeca biti srećna sa racionalnim bez Boga, individualnim bez zajednice i oktroisanom istinom bez slobode izbora?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.