Za borce

Vedrana Kulaga Simić
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Za borce

Istorijska odluka o osnivanju Republike Srpske ovjerena je 9. januara 1992. U vrijeme kada ratni vrtlog pod svoje još nije bio uzeo i BiH, ali se osjetio. I ubrzo proširio i ispod ovog dijela neba. Možda najspecifičnijeg i u doba nekadašnje zajedničke države.

Srpska, tvorevina koja je nastala u miru i kao odraz volje ne samo većinskog srpskog naroda već i ostalih, odbranjena je u krvavom ratu koji je potrajao četiri godine. Teške, preteške četiri godine tokom kojih su djeca ostajala bez roditelja, majke i očevi bez sinova i kćerki. Padali su kao pokošeni na sve tri zaraćene strane. Od metka, gelera, noža... Kao vojnici i kao civili.

Pripadnici Vojske Republike Srpske utabanali su kilometre i kilometre ove naše današnje Republike. Kad je bilo najteže narod je ustao da odbrani političku odluku iza koje je i sam stajao. Jer da to nije narod htio, da narod nije bio za postojanje Srpske, ne bi je ni bilo. Ni tog 9. januara niti danas.

Isto tako, da narod nije htio, ne bi bilo ni vojske, ali je htio jer je znao šta brani. I vjerovao je da vrijedi staviti svoje najvrednije – život - ispred imena tadašnje novoproglašene republike unutar BiH.

Kao što u svakom žitu ima kukolja, tako je i u vojnim redovima bilo onih koji su činili nedjela. Ali treba biti iskren i reći da je takvih izroda, koji i treba da budu kažnjeni za zlodjela, bilo na svim stranama, a ne samo među srpskim borcima iako se to uporno pokušava nametnuti kao jedina istina.

Čizme Vojske Republike Srpske nosili su časni ljudi. Vrijedni domaćini u zrelim godinama, oni, što bi se reklo, i u najboljim i tek stasali mladići, ali ne za rat već za život. Oni koji su vjerovali da je njihova obaveza da, umjesto 18, 19 ili 20 svjećica na torti, duvaju u hladne dlanove ne bi li ih zagrijali daleko od topline doma, samo da bi svi na kraju slobodno živjeli. Svoji na svome pa makar im umjesto svjećica palili svijeće na grobovima.

Na previše spomenika danas, od Novog Grada do Trebinja, uklesana zlatnim slovima, stoje imena nekadašnjih pripadnika Vojske Republike Srpske.

Tri decenije su prošle od potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je prekinut rat. Tri decenije trubimo o pravima boraca i njihovih potomaka. Revizija jedna, druga. Jedan zakon, pa izmjene.

Godinama se ponižavaju oni koji su bili najhrabriji kada je bilo najteže. Koji su mogli, ali nisu pobjegli već ostali da brane ono u šta su vjerovali, a danas, čak i kunu sami sebe kada vide kako se prema njima odnose. Kako žive u slobodi za koju su bili spremni i život dati.

Kada vide da ko sve ima hiljade i hiljade maraka mjesečno, jer su se probili u politici, a oni, na primjer, četiri marke za mjesec na borbenoj liniji.

Ima još vremena da se ispravi nepravda koja je načinjena prema istinskim borcima i najmilijima među kojima je previše onih koji mogu samo da ljube hladne ploče na grobljima. I mora da bude ispravljena onako kako zaslužuju, a ne samo da se o tome priča i piše u još jednom u nizu predizbornom ljetu.

Diplomirani novinar. U redakciji „Glasa Srpske“ radi od februara 2009. godine. Uža oblast unutrašnja politika.

Sve vijesti autora →

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.