Vukovi u jagnjećoj koži

Pojedini trgovci usvojili su praksu i taktiku naplate tzv. "olakšica" koje se pretvaraju u zamku za najslabije. Dok zakon ćuti, trgovci trljaju ruke, a građani na kraju plaćaju i ono što ne bi trebalo. Prodavci nude robu na rate, a već u ugovoru uz tu takozvanu "pomoć" kriju provizije od oko pet odsto koje u potpunosti ruše značaj pomenutih olakšica.

Kada trgovci danas "velikodušno" ponude kupovinu na rate, mnogima to zvuči kao ruka spasa i dobroćudni postupak, ali u stvarnosti ta velikodušna  ruka često se zavuče dublje u džep nego što bi iko pomislio. To nije slučajna stvar, već ciljana strategija, jer oni love u mutnom i računaju na nerazumijevanje potrošača, želeći da profitiraju na izboru koji kupci, u stvari, ni nemaju. Tako pod izgovorom da olakšavaju građanima, trgovci im zapravo uzimaju više nego što određena roba vrijedi jer naplaćuju dodatne troškove, provizije, naknade, administrativne "usluge" i druge finese koje samo njima idu u korist. Sve je to, naravno, po zakonu, ili, bolje rečeno, zahvaljujući rupama u njemu i njegovoj namjernoj nedorečenosti od strane zakonodavaca.

Zakon o zaštiti potrošača u Srpskoj uopšte ne poznaje institut kupovine na rate. Samim tim, ne poznaje ni obaveze trgovaca prema kupcima, niti mehanizme zaštite onih koji robu kupuju na odgođeno plaćanje.

Zato, dok zakon ćuti, trgovci govore svojim cjenovnicima, doplatama i "objašnjenjima" koja se često mijenjaju od rafa do kase.

Jedan kupac nedavno je ispričao kako je prije nepunih mjesec dana kupio frižider na rate u jednoj prodavnici bijele tehnike, ali da je ostao šokiran kada je vidio da su mu naplatili 57,45 KM na ime provizije za obradu potrošačkog kredita. Naime, na frižideru je bila istaknuta jedna cijena, a dok je došao do kase i da potpiše ugovor, bila je druga cijena.

Sličnu situaciju imao je i potrošač kome su u prodavnici sportske opreme rekli da će uz svaku ratu naplaćivati dodatno marku kao naknadu za uslugu obrade administrativne zabrane. Ovakvih primjera ima mnogo i svi imaju zajedničkog imenioca, nemoć. Ljudi kupuju na rate zato što nemaju novca da plate odjednom, a onda se nađe lukava lija koja "skrivenim troškovima" dodatno puni kasu. Tako se socijalna nepravda pretvara u trgovački sistem, a država, naravno, ne vidi problem. Ili ga ne želi vidjeti. Dok god trgovci uredno prijave promet i plate porez, vlast ne mari za to što građani plaćaju više nego što bi trebalo. Običan puk koji je prepušten sam sebi to prihvata kao neminovnost jer drugog izbora i nema. Tako se rađa groteska današnjeg društva i pod maskom olakšice krije se nova vrsta legalne pljačke, u kojoj zakon služi onima koji znaju kako da ga zaobiđu, a ne onima koji bi njime trebalo da budu zaštićeni.  Građani sve manje biraju između "da" i "ne", nego između "sad" i "kasnije, ali skuplje". Na kraju, teško se ne sjetiti riječi filozofa Džona Loka: "Gdje nema pravde, nema ni slobode". Zato slobodno možemo reći da u zemlji u kojoj se nepravda naplaćuje na rate sloboda je  odavno u dugovima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.