Vrijednosna dimenzija civilizacijskog sukoba

U našem narodu već decenijama preovladava ubjeđenje da najveća opasnost po njegov identitet i bezbjednost dolazi sa Zapada. Srpski strah od Zapada nije nastao iz knjiga, već iz sopstvenog iskustva. U toj opštoj predstavi izdvaja se Velika Britanija kao nevidljivi režiser apokaliptičnih tragedija koje su zadesile Srbe u 20. vijeku.

Vrijednosna dimenzija civilizacijskog sukobaVećina Srba vjeruje da je Britanija i dalje tamni arhitekta skrivenih planova, inspirator geopolitičkih igara, pokrovitelj  "nevidljivog zla" koje zamagljeno, ali podmuklo udara Srbe tamo gdje su najosjetljiviji. Britanci su suviše često kontrolisali sukobljene strane na Balkanu, usmjeravali procese, dozirali intenzitet sukoba i mjerili u kojem trenutku treba pustiti da jedna strana prevlada. Zar Britanci nisu Kralja Petra i Ravnogorski pokret pustili da ide niz vodu, a u korist Broza i komunista, čija se lojalnost ni prije, ni poslije ničim nije dovodila u pitanje. Srpske pristalice liberalnog pogleda na svijet reći će da se radi o teoriji zavjere i da za gornju tvrdnju nema čvrstih dokaza. Do prave naučne istine o ovom pitanju teško je doći, pa su oba viđenja istine, za sada na nivou vjerovanja. Dakle, nije ovdje riječ o dokazanoj istini, već o dugotrajnom mentalnom obrascu. Tako i danas mnogi misle da se zlo "koti" u krugovima ezoterije i među vođama političkog liberalizma. Mada su centri ezoterije pored Londona - u  Kaliforniji, u Švajcarskoj, čak i na Tibetu, i dalje se vjeruje da je Britanija glavni "mutivoda" što se tiče Balkana.

Na prvi pogled ezoterija i politički liberalizam djeluju kao dvije ruke istog tijela: jedna mistična, druga politička, a obje usmjerene ka lomljenju tradicionalnih vrijednosti. Među njima postoje razlike, koje često izmiču našem narodu. Zbog težine bola istorijskih povreda u svemu tome Srbi vide samo jedno lice Zapada. Ipak, sve  bivše socijalističke zemlje, umjesto da se vrate svojim tradicionalnim hrišćanskim vrijednostima, širom su otvorile vrata vrijednostima koje karakterišu liberalizam i ezoteriju, često nesvjesni šta oni sa sobom stvarno donose. Srbi vjeruju da je Rusija, srećom, dovoljno ojačala i da se može odlučno suprotstaviti najezdi sa Zapada.

• Ezoterija vs politički liberalizam

Ezoterija nije jedan sistem, nego čitav spektar učenja okrenutih skrivenom, mističnom, unutrašnjem, duhovnom (ali bez Boga). Ona živi od ideje da je istina u čovjeku, ne u instituciji; u vibraciji, ne u dogmi; u samospoznaji, ne u poretku. To je mozaik budističkih, hinduističkih, hrišćanskih i kabalističkih elemenata sastavljenih u jedan sistem. Ezoterija odbacuje tradicionalnu hijerarhiju, ali istovremeno gradi svoju unutrašnju, manje formalizovanu, ali vrlo stvarnu. U svakom krugu postoje "učitelji" (life coach), "majstori", "inicirani". Njen centar je samousavršavanje, često više psihološko nego duhovno (mindfulness training). Ona je tržnica simbola i tehnika, u kojoj je čovjek istovremeno proizvođač, prodavac, kupac i mjera svih stvari.

Politički liberalizam, za razliku od ezoterije, nije duhovni sistem, nego politički poredak modernog Zapada. On obuhvata individualnu slobodu, racionalnost, sekularnost i pluralizam istina. U liberalnoj državi čovjek ima pravo da definiše svoj identitet; religija je privatna stvar; javni prostor treba da bude racionalan i neutralan; institucije čuvaju slobodu i jednakost. Liberalizam ne traži jednu istinu. On traži prostor u kome različite istine mogu koegzistirati.

Zašto onda naše ljude često prevare prividne sličnosti između ezoterije i liberalizma? Prvo, oboje postavljaju individuu na vrh piramide. Drugo, oboje potkopavaju tradicionalne autoritete (porodicu, naciju, crkvu). Treće, oboje relativizuju istinu, rušeći ideju o jednom otkrivenju, jednoj dogmi, jednom poretku.

Ezoterija govori: "Sva učenja su putevi". Liberalizam govori: "Država je neutralna prema istini". To je ono što prosječnog posmatrača dovodi do zaključka da su to dva lica istog zla.

Gdje su glavne tačke razilaženja?  Ezoterija je hijerarhijska, a liberalizam antihijerarhijski. Ezoterija uvijek ima "učitelja". Liberalizam kaže: "Svi ste jednaki pred zakonom". Ezoterija je duhovna i metafizička. Liberalizam je sekularan i racionalan.  Ezoterija vidi čovjeka kao "biće koje se probuđuje". Liberalizam ga vidi kao racionalnog aktera koji štiti svoj interes. Ezoterija traži skriveno znanje. Liberalizam traži transparentnost. To su dva sistema koji dolaze sa istog Zapada, ali ne pripadaju istom logičkom poretku. Zapad ih je istorijski "ugostio" jedan pored drugog kao što je u Starom Rimu magija živjela pored Senata, ali nisu bili jedna ista stvar.

Paradoks je u tome što liberalizam, prazneći tradicionalni duhovni prostor, nesvjesno otvara vrata komercijalizovanoj ezoteriji. Gdje nema crkve, niče astrologija. Gdje nema liturgije, javlja se guru. Gdje nema zajednice, javlja se tržište sumnjivih duhovnih tehnika. Liberalizam, htio to ili ne, postaje platforma na kojoj ezoterija cvjeta. Oboje zajedno, svako na svoj način, rastvaraju identitetske stubove kolektiviteta: porodicu, naciju, tradiciju, klasičnu religiju. U tome leži korijen zapadne idejne moći,  ali i zapadne slabosti.

• Politički liberalizam vs pravoslavlje

Pravoslavlje stoji na tačno suprotnom kraju civilizacijskog spektra. Za pravoslavlje istina je objektivna; vjera je otkrivenjska; zajednica između ljudi i Boga živoga je organska;  liturgija je temelj kolektivnog identiteta. Ezoterija razara dogmu, dok liberalizam razara kolektivni identitet. Između ezoterije i liberalizma sa jedne strane i pravoslavlja sa druge stoji nepremostiv bezdan. Pravoslavlje nije ideologija koja se takmiči sa liberalizmom, već civilizacijski poredak koji odbija da uđe u tu utakmicu.

Zbog toga se u svijesti srpskog naroda, više intuitivno nego svjesno, pojavljuje Rusija kao civilizacijska antiteza, kao alternativna koja rađa nadu, kao slamka spasa koja lagano narasta u deblo. Ne zato što je Rusija bezgrešna, već zato što nudi drugačiji civilizacijski odgovor. Rusija je, mora se priznati, postala simbol kontinuiteta tradicije, istorijskog pamćenja i otpora koji ima izgleda da slomi talas zapadne postmoderne.

Ovo je jedna dimenzija civilizacijskog antagonizma. Sasvim druga dimenzija je geopolitičko nadmetanje radi osvajanja prirodnih resursa, u čijoj osnovi je u krajnjem ishodu ekonomski interes.

• Teška pitanja

Imajući u vidu sve ovo gore navedeno pred srpski narod se postavlja bezbroj pitanja na koja  nam aktuelne državne vođe još ne daju jasno definisane odgovore.

Ako Evropska unija nosi vrijednosti suprotstavljene pravoslavlju, da li je to put kojim srpski narod treba da ide? Da li se u evropskom projektu krije nova ideološka zamka ili prostor da se istorijski opstane? Da li će se srpski narod jednog dana naći u neprijateljskom okruženju u vrijednosnom smislu? Nije li to nesvjesno put u vlastitu propast? Da li se ponavlja obrazac XX vijeka - vjerovanje saveznicima koji to, u stvari, nisu? Može li Srbija (i Republika Srpska), poput Grčke, Rumunije i Bugarske, stvoriti kompromisni model: liberalizam u institucijama, tradicionalizam u društvu? Da li je to trajan put ili samo prolazno stanje koje će zbog neprirodnosti savezništva neminovno jednog dana puknuti?

To su pitanja (a i mnoga druga) o kojima srpski narod mora da misli, raspravlja, piše, i s vremena na vrijeme donosi ispravne odluke. Taj proces mora da se odvija  bez straha, osmišljeno, bez ideološke zatrovanosti, sa hladnom glavom i jasnim algoritmom koji vodi opstanku, svekolikom napretku i punoj slobodi. Pri tome se ne smije izgubiti svoje istorijsko pamćenje, duhovno i kulturno nasljeđe, niti prepustiti bilo kome drugome pravo izbora između dobra i zla. Istorija nas uči da Srbi najčešće padaju onda kada prestanu da postavljaju teška pitanja i naivno povjeruju lakim odgovorima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.