Vraćanje dugova

Dnevno 2,5 miliona maraka novca poreskih obveznika ove zemlje odlazi na kredite za kojim su posegnule Republika Srpska, FBiH, Brčko te zajedničke institucije na nivou BiH kod evropskih i svjetskih finansijskih institucija. Malo li je? Definitivno nije, ali ako je za utjehu ta dnevna tranša biće još i veća do kraja godine, jer dodatna zaduženja stižu na naplatu.

Vlasti u zemlji zadužuju građane na sedmičnom nivou. Kako kod stranih kreditora, tako i kod domaćih banaka. Pored toga, teško da prođe ijedna sedmica bez vijesti sa adresa vlada da garantuju otplatu na desetine miliona maraka zaduženja javnih institucija, fondova, preduzeća...

Štancaju li štancaju garancije. I ne planiraju da stanu. Ni sami oni više ne znaju kome i šta garantuju. Teško je to i sabrati, jer se broj mijenja iz sedmice u sedmicu. I ne, ne garantuju oni otplatu, već zadužuju građane da budu osiguranici vraćanja kredita prije svega posrnulih javnih preduzeća, ali i fondova, agencija i drugih institucija... Nesumnjivo je i da će djeca naše djece vraćati kredite za kojima je vlast u ovoj zemlji posegnula. I ko zna koliko sve budućih generacije će otplaćivati sve te silne milijarde koje duguje ova zemlja i čiji iznos nastavlja da bilježi vrtoglavi rast.

Poražavajuće je da je jednom javnom preduzeću u Republici Srpskoj samo prošle sedmice dato zeleno svjetlo i garantovana otplata kredita od čak 42 miliona maraka. Dakle, preduzeću koje grca u dugovima i koje bilježi milionski gubitak samo za kamate na pomenuti kredit daće 17 miliona maraka. Bravo za Vladu, bravo za propalo preduzeće, a teško li građanima. Porazno je da su javna preduzeća zbog lošeg i nedomaćinskog upravljanja dovedena na ivicu opstanka, a da se građani samo zadužuju da budu osiguranici vraćanja njihovih kredita. Umjesto da se loša upravljačka struktura tih preduzeća smjenjuje i odgovara, njima se daje samo zeleno svjetlo za nova zaduženja, koja opet ko zna u šta i kako će biti iskorištena. Malverzacija je na svakom njihovom ćošku, tako da je malo vjerovatno i da ih nema kod trošenja kredita. Zadužuju se za izmirenje nagomilanih dugova, a troše za sasvim desete namjene.

I dok se milionske garancije dijele šakom i kapom za spasavanje nesposobnih, sa adresa koje iste te odluke donose šalju jednu te isti poruku, a to je da je zaduženost u okviru zakonskih granica. Očigledno je da će se i ta granica pomjerati sve dok su građani jedini žiranti neodgovornosti.

Podatak da se samo na kamate jednog kredita baca 17 miliona maraka novca najbolje oslikava brutalnu realnost domaćeg ekonomskog upravljanja, a to je da novac poreskih obveznika ne služi razvoju, već amortizaciji tuđih katastrofalnih poslovnih poteza. Umjesto da sankcionišu one koji su preduzeća doveli do ivice propasti, vlasti ih nagrađuju novim garancijama. Na kraju, ceh plaćaju oni koji od tog zaduživanja nemaju apsolutno ništa, osim novih tereta.

Marijana Miljić Bjelovuk ✓ Novinar

Diplomirani novinar, a u redakciji ''Glasa Srpske'' radi od novembra 2008. godine. Uža oblast ekonomija, društvene teme i unutrašnja politika.

Sve vijesti autora →

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.