Demokratija na decibele

Izbori bi trebalo da budu praznik demokratije, prilika da građani odluče ko će upravljati državom. Umjesto toga, oni se sve češće predstavljaju kao posljednja bitka. Kako smo došli dotle da se od nas ne traži da biramo, nego da se plašimo pogrešnog izbora?

Nekada su se političari širom svijeta nadmetali programima i obećanjima. Danas se sve češće nadmeću strahom. Birač tako od sudije koji procjenjuje rezultate postaje talac izbora. Više se ne pita ko nudi bolja rješenja, nego ko predstavlja manju opasnost.

Ekonomska nesigurnost i rast troškova života stvorili su plodno tlo za takvu politiku. Lakše je uplašiti ljude, nego im objasniti kako će im život biti bolji. Za najavu katastrofe dovoljno je optužiti protivnika, dok za rješenje treba ponuditi plan i preuzeti odgovornost.

Ideološki podijeljeni mediji i društvene mreže dodatno pojačavaju taj mehanizam. Najglasnije poruke potiskuju argumente, a mjerilo ko je u pravu kao da su postali decibeli. Više nije važno ko bolje obrazlaže svoj stav, nego ko glasnije napada i oštrije uzvraća.

Takva atmosfera ne ostaje u izbornim kampanjama. Preliva se i među ljude koji ne misle isto i ne glasaju za iste političke opcije. Umjesto da razgovaramo - svađamo se. Umjesto da slušamo, čekamo priliku da uzvratimo. Različito mišljenje sve češće doživljavamo kao napad, a priznanje da je druga strana u nečemu u pravu kao slabost ili izdaju.

Tako političke podjele prodiru u porodice, prijateljstva i komšijske odnose. Važnije postaje poraziti sagovornika nego razumjeti šta govori. A kada prestanemo da slušamo jedni druge, nije čudo što sve teže prihvatamo i izborni poraz.

U tome je paradoks politike straha, u ime demokratije uvjeravaju nas da nemamo pravo da izaberemo drugačije. Pobjednici ponekad zaboravljaju da nisu dobili neograničenu vlast, a poraženi da gubitak izbora nije kraj političkog života.

Naravno, postoje izbori koji zaista mogu promijeniti pravac jedne zemlje. Ali to ne znači da svaka kampanja mora biti proglašena borbom za opstanak, niti da političke razlike treba da nas pretvore u neprijatelje.

Možda je najveći uspjeh politike straha, a koja je više nego ikad globalno prisutna, to što smo prihvatili da svaki izbori moraju biti istorijski, svaki protivnik opasan, a svaka pobjeda spasonosna. Ako na izbore izlazimo samo da bismo spriječili katastrofu koju nam najavljuju, onda više ne biramo budućnost, nego glasamo protiv straha.

Izbori treba da odluče ko će upravljati državom, a ne ko će nam biti neprijatelj. Jer demokratija ne znači da moramo misliti isto, već da možemo misliti različito, a da i dalje razgovaramo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.