Otvorena vrata istorije

Mogu li oni koji vladaju partokratijskim sistemom postati njegovi reformatori? Istorija nije samo zapis o onome šta se dogodilo. Ona je ponekad i svjedočanstvo o ljudima koji su u presudnim trenucima imali hrabrosti da nadrastu sopstvene interese.

Jedni vladari iza sebe ostavljaju snažne institucije, drugi ruševine, a mnogi tek izblijedjele portrete na zidovima nekadašnjih kabineta. Istorija ne mjeri njihovu veličinu dužinom vladavine, već vrijednošću onoga što su ostavili svome narodu.

Pred Republikom Srpskom stoji pitanje koje prevazilazi uobičajenu podjelu na vlast i opoziciju: može li se postojeći politički sistem suštinski promijeniti, a da inicijativa za tu promjenu potekne upravo od onih koji njime upravljaju?

Odgovor možda treba potražiti u istoriji, toj velikoj učiteljici čije lekcije čovječanstvo tako često zaboravlja. U Evropi XVIII vijeka, pod uticajem filozofije prosvjetiteljstva, pojavio se fenomen prosvijećenog apsolutizma. Vladari poput pruskog kralja Fridriha II, austrijskog cara Josifa II i ruske carice Katarine II nastojali su da apsolutnu vlast iskoriste za modernizaciju države, razvoj obrazovanja, nauke, pravosuđa i privrede. Njihova politička filozofija mogla bi se sažeti u poznatoj formuli: "Sve za narod, ali bez učešća naroda". Bio je to neobičan istorijski paradoks. Apsolutni vladar, koji nije zavisio od izborne volje građana, mogao je pokazati više reformatorske odlučnosti od mnogih kasnijih demokratski izabranih političara. Naravno, prosvijećeni apsolutizam nije bio demokratija. Njegova suštinska slabost bila je u tome što je sudbina naroda zavisila od mudrosti i karaktera vladara, a ne od snage institucija. Ipak, ostavio je važno pitanje: može li čovjek koji posjeduje veliku političku moć tu istu moć iskoristiti da ograniči samovolju vlasti? Može li vladar postati graditelj poretka koji će nadživjeti i njega i njegovu volju?

Sredinom XIX vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama bio je duboko ukorijenjen takozvani spoils system - sistem političkog plijena. Njegova logika bila je jednostavna: pobjedniku pripada plijen. Izbori su postajali politička bitka u kojoj pobjednik nije osvajao samo pravo da upravlja državom, već i mogućnost da njene položaje dijeli svojim pristalicama. Stručnost i sposobnosti ustupale su mjesto političkoj lojalnosti.

Zar nam taj mehanizam ne zvuči poznato? 

Ubistvo američkog predsjednika Džejmsa Garfilda 1881. godine, koje je počinio razočarani tražilac državnog položaja, ubrzalo je reforme. Njegov nasljednik Čester Artur, i sam politički izrastao u sistemu stranačkog pokroviteljstva, podržao je Pendeltonov zakon iz 1883. godine. Njime je započeto uspostavljanje profesionalne državne službe, zasnovane na sposobnostima i konkursnom izboru, uz zaštitu od određenih oblika političkog otpuštanja. Reforma nije preko noći uništila sistem političkog plijena. Ali je započela njegovo postepeno potiskivanje.

Istorijska pouka je dragocjena: čovjek koji je politički izrastao u jednom sistemu može postati pokrovitelj reformi koje ograničavaju upravo taj sistem. Ponekad se, dakle, ključevi promjena nalaze u rukama onih koji su najduže čuvali brave starog poretka.

ZAROBLjENE INSTITUCIJE

U Republici Srpskoj naizgled postoji demokratski izborni poredak, ali javne institucije postaju zarobljene stranačkim uticajima odmah poslije izbora. Partokratija nastaje onda kada stranke postanu gospodari državnih institucija. Država formalno pripada narodu, ali ključeve njenih institucija drže stranačke centrale. Javna preduzeća postaju kadrovski rezervoari, zapošljavanje sredstvo političkog uslovljavanja, a raspodjela javnih sredstava instrument održavanja stranačke moći. U takvom sistemu građanin postepeno prestaje biti slobodan politički subjekt. Njegovo pravo na rad, napredovanje i dostojanstven život mora postati zavisno od stranačke pripadnosti ili blagonaklonosti moćnika.

Najopasnija posljedica partokratije nije korupcija, već postepeno navikavanje na gašenje vjere da se poštenjem, znanjem i radom može uspjeti.

Društvo u kojem mladi čovjek više vjeruje stranačkoj knjižici nego diplomi, a roditelj političkoj vezi više nego sposobnosti sopstvenog djeteta, gubi nešto mnogo dragocjenije od novca - gubi povjerenje u pravdu. A kada se ugasi vjera u pravdu, gasi se i nada da sutra može biti bolje od danas.

Izborna pobjeda donosi politički legitimitet, ali sama po sebi ne garantuje istorijsku veličinu. Ona pobjedniku daje pravo da upravlja, ali i priliku da pokaže zašto upravlja. Zašto upravo pobjednik izbora u Republici Srpskoj ne bi iskoristio svoj legitimitet da započne najdublje institucionalne reforme od njenog nastanka? Zašto ne bi javno objavio da ubuduće nijedna stranačka knjižica neće biti vrednija od diplome, znanja i poštenja? Da će direktori javnih preduzeća odgovarati za rezultate, da će javne nabavke biti potpuno transparentne, a pravosuđe oslobođeno političkih pritisaka? Da će stručnost, nauka, obrazovanje i socijalno blagostanje postati mjerila uspješnosti vlasti, a ne broj zaposlenih stranačkih aktivista? To bi bila istinska politička revolucija - ne revolucija protiv ljudi, već protiv sistema zavisnosti. Ne osvajanje institucija, već njihovo oslobađanje. Ali takva odluka zahtijevala bi nešto mnogo teže od izborne pobjede: spremnost da se vlast odrekne dijela sopstvene moći. Možda najteže pitanje nije da li politički lider želi reforme, već koliko je slobodan da ih sprovede. U kojoj mjeri njegova politička moć zavisi od interesnih grupa, finansijskih pokrovitelja i ljudi koji su svoje bogatstvo stekli zahvaljujući privilegovanom pristupu javnim resursima? Postoje li odnosi zavisnosti čije bi prekidanje ugrozilo ne samo politički položaj nego i ličnu bezbjednost reformatora? Nije najveća hrabrost pobijediti političkog protivnika. Mnogo je teže pobijediti sopstvenu zavisnost od onih koji su nam pomogli da postanemo moćni. Zato bi najuvjerljiviji dokaz reformatorske iskrenosti bilo uspostavljanje nezavisnog sistema kontrole porijekla imovine, sukoba interesa, javnih nabavki i zakonitosti raspolaganja narodnim novcem. Bez izuzetaka. Bez zaštićenih. Bez političke selekcije.

Pravna država ne postoji tamo gdje vlast ima moć da kažnjava, već tamo gdje niko, pa ni sama vlast, nema moć da izbjegne zakon.

LIČNA ŽRTVA

Postoji i moralna dimenzija političke odgovornosti koju zakoni ne mogu u potpunosti obuhvatiti. Zašto oni koji raspolažu velikim ličnim bogatstvom ne bi dobrovoljno dio zakonito stečene imovine pretvorili u škole, vrtiće, bolnice i zadužbine? Ne kao sredstvo političke propagande, niti kao pokušaj da se dobročinstvom prikrije eventualno nezakonito bogaćenje. Nezakonito stečena imovina mora biti predmet pravosudnog postupka, a ne dobrotvorne trgovine sa savješću. 

Ali dobrovoljno odricanje od dijela zakonito stečenog bogatstva, bez očekivanja političke nagrade, moglo bi biti snažno svjedočanstvo da čovjek svoju vrijednost ne mjeri samo onim što posjeduje, već i onim što je ostavio zajednici. Jer bogatstvo koje čovjek zadrži pripada njemu. Dobro koje ostavi narodu može pripadati generacijama. Iako se sa dosadašnjom politikom duboko ne slažemo, ne treba zaboraviti da istorija poznaje ljude koji su u presudnom trenutku nadrasli sopstvenu prošlost. Možda je upravo pred izbornim pobjednikom u Republici Srpskoj takva prilika. Pred njim su dva puta. Jednim putem se nastavlja upravljanje postojećim mehanizmima političke moći, čuvaju privilegije i zavisnosti od interesnih grupa. To je put na kojem se mogu dobijati izbori, ali istorijske prilike se na tom putu neminovno pretvaraju u propuštene mogućnosti.

Drugi put je teži, neizvjesniji i zahtijeva lična odricanja. To je put izgradnje sistema u kojem institucije neće biti ničiji stranački plijen, u kojem će zakon biti jači od pojedinca, a opšte dobro važnije od interesa političkih pokrovitelja. Ali upravo taj put može voditi ka svijetloj strani istorije. Jer posebno mjesto u pamćenju naroda ne pripada onima koji su osvajali vlast, već i onima koji su imali hrabrosti da vlastitu moć ograniče radi slobode drugih.

Vrata istorije su otvorena. Vrijeme će pokazati hoće li izborni pobjednik imati mudrosti da prepozna priliku, savjesti da je prihvati i hrabrosti da kroz ta vrata prođe. Najveća pobjeda jednog državnika nije kada postane nezamjenjiv, već kada izgradi poredak u kojem više niko ne smije biti nezamjenjiv.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.