Kada poskupi i sama nada

Evropa ponovo strahuje od ubrzanja inflacije, a svijetu prijeti novi talas poskupljenja hrane. Dok ekonomisti analiziraju uzroke, građani u prodavnicama računaju šta još mogu da priušte, a čega će se morati odreći.

Za Republiku Srpsku, koja značajan dio potreba podmiruje uvozom, to je više od loše vijesti sa svjetskih tržišta. Koliko su kućni budžeti već iscrpljeni pokazuje i činjenica da prosječna plata pokriva tek nešto više od polovine potreba četvoročlane porodice.

Skuplja energija dodatno bi opteretila preduzeća, a veći troškovi prenijeli bi se na cijene robe i usluga. Uz skuplje kredite i manje prostora za investicije, novi inflatorni talas donio bi još veći pritisak na standard građana. 

Spoljni poremećaji, međutim, ne mogu biti vječno opravdanje za domaće slabosti. U prvih osam mjeseci ove godine uvoz Srpske porastao je za oko osam odsto, dok je izvoz blago opao. Taj raskorak pokazuje koliko zavisimo od robe iz inostranstva i koliko se lako poremećaji na svjetskim tržištima prenose na domaću ekonomiju. Situaciju dodatno komplikuje činjenica da evro u odnosu na dolar gubi korak. 

Važan oslonac porodicama i dalje je dijaspora. Novac koji ljudi iz BiH šalju svojima pomaže u plaćanju računa i održavanju potrošnje, ali ne može nadomjestiti slabu proizvodnju niti stvoriti dovoljno novih radnih mjesta. Uz to, inflacija postepeno umanjuje kupovnu moć i tog novca.

Naša "sreća u nesreći", ako se tako uopšte može reći, jeste i to što nas je sve manje. Manji broj stanovnika znači i manju potražnju, ali to nije prednost kojom se treba hvaliti. Kada ljudi odlaze, jer kod kuće ne mogu obezbijediti pristojan život, smanjuje se i broj onih koji proizvode, plaćaju poreze i finansiraju penzijski i zdravstveni sistem.

Ni uvoz radne snage iz Nepala, Bangladeša i drugih udaljenih zemalja ne može biti trajno rješenje. Strani radnici mogu popuniti upražnjena radna mjesta, ali to ne otklanja razloge zbog kojih domaći ljudi odlaze. 
Na svjetske tokove ne možemo uticati, ali možemo suzbijati neopravdane marže, smanjivati troškove i stvarati uslove za konkurentniju domaću proizvodnju. Jer teret inflacije nije jednak za sve. Porodica koja najveći dio prihoda troši na hranu, struju i grijanje ima malo prostora za prilagođavanje, čak i kada statistički prosjek izgleda podnošljivo.

A onda stiže vijest da će struja za privredu poskupjeti, dok se i za domaćinstva najavljuje povećanje cijena od marta naredne godine. Kada se na sve to doda dizel, koji na domaćim pumpama košta oko četiri marke, jasno je da prostor za novi udar na kućne budžete postaje sve veći. 

Cijene, izgleda, nemaju namjeru da stanu. Što bi rekao naš narod - mašala. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.