Grad na kočnici

Banjaluka je posljednjih dana i mjeseci dobila novu saobraćajnu revoluciju u kojoj je glavna disciplina vožnja puževim korakom.

Ono za šta je do juče trebalo pet sada se prelazi za najmanje 25 minuta. Ruku na srce, automobila je mnogo, a u svakom drugom po jedna osoba, ali ljudi moraju da žive, rade i putuju. Ne mogu se baš svi dogovoriti da sjednu u ista kola i idu različitim putevima.

Prije bi se moglo reći da je problem to što je grad rastao brže nego što je bilo ko stigao da razmisli kako će ti automobili kroz njega prolaziti. Zgrade su nicale ko pečurke poslije kiše, stanovi su prodati, ljudi se uselili, a automobili stigli zajedno s njima. Pitanje kako će svi sutra izaći na ulicu ostalo je za neko drugo, bolje vrijeme. Kao da se grad planira po principu gdje nađeš prazno mjesto ti zgradu posadi. Zato ne treba da se čudimo kada nema prostora za normalno funkcionisanje saobraćaja.

Kružni tokovi je, valjda, trebalo da budu rješenje, samo što smo ih napravili da bismo njima kružili, a ne da bismo negdje stigli. Poseban problem nastaje kada se odmah iza njih postavi pješački prelaz. Kada pješaci krenu u talasima, automobili čekaju, kolona se pravi i prelijeva u krug.

Tako rješenje koje je trebalo da omogući protok bez zaustavljanja dobije sopstveni semafor. Saobraćajna investicija nije dobra samo zato što je nova i skupa. Zato, ako već nije bilo mjesta za pasarele ili druga rješenja, zašto se nije razmišljalo o pješačkim semaforima sa tasterom?

Međutim, kao da ova revolucionarna rješenja nisu dovoljna za pužev korak, neko je odlučio da istovremeno počne radove na dvije saobraćajnice, žile kucavice. To je kao da pacijentu koji je loše začepite obje arterije.

Na sve to dolaze raskopane ulice i prekopi zbog novih zgrada, instalacija i ko zna čega sve ne. Onda su tu ležeći policajci na svakom ćošku, gdje treba i gdje ne treba. Čovjek se ponekad zapita da li se brzina u gradu mjeri kilometrima na sat ili brojem puta kada je auto odskočilo od puta punog silnih policajaca i rupa.

No, nisu za sve krivi urbanisti, planeri i oni koji su gradili, jer ima krivice i do nas. Mnogi će sjesti u automobil da pređu kilometar ili dva, kao da je hodanje postalo zaboravljena vještina. Dodatni problem je i to što su za mnoge kružni tokovi i dalje posebna kategorija. Neki u njih ulaze kao da moraju da uskoče u hladnu vodu, dok drugi na zelenom kreću tek kada se ponovo upali žuto.

Sve bi to bilo lakše podnijeti kada bi postojao kvalitetan javni prevoz, kao prava alternativa automobilu. Međutim, ako su linije neusklađene, ako autobus ne dolazi onda kada treba i ako karta košta više nego gorivo, teško je očekivati da će građani masovno ostaviti automobile kod kuće. Tako se zatvara krug gužve koji bi Dante, da je živ, svrstao u deseti, jubilarni krug pakla.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.