Vrabac

Dogovor mljekara Republike Srpske i vlasti, postignut tik pred najavljene proteste, još jednom je pokazao da se u ovoj zemlji krize rješavaju brzo, ali samo onda kada prijete da izađu na ulicu!

Mljekari su tražili povećanje podsticaja sa 28 na 33 feninga po litru, ali su na kraju pristali na bolan kompromis od 30 feninga i 500 maraka po grlu. Dovoljno da protesti i najavljena vožnja traktora budu odgođeni, a nedovoljno da se bilo ko uvjeri da je problem riješen.

Jasno je da je najmanje sporno tih, mnogi bi rekli mizernih, pet feninga jer situacija u domaćoj proizvodnji mlijeka nimalo nije ružičasta.

Mljekare su značajno snizile otkupne cijene, dok su količine otkupa bijelog napitka ograničene od 1. januara 2026. godine.

Na sve to treba dodati da je tržište preplavljeno uvoznim mlijekom i zato domaće postaje višak. Tako se za kampanju "Domaće bolje" može reći: "Džaba ste krečili!"

Ovo je paradoks koji je teško objasniti bez pominjanja uvozničkih lobija i još teže opravdati bez pomena politike. Zato se samo od sebe nameće logično pitanje kako smo do toga došli i otkud nam višak mlijeka kada su mnoga sela i farme odavno postali pusti?

Odgovor je čak i slijepcu jasan, domaća proizvodnja prepuštena je sama sebi, a tržište dato onima koji imaju jače lobije i tanje savjesti.

Tako dok se mljekarima objašnjava kako "svi moraju podnijeti teret", uvozni kamioni bez većih prepreka pune rafove, a domaće mlijeko čeka kupca kojeg nema. Izgleda da čekamo Godoa.

Zato ne čudi što je protest mljekara, nakon dogovora s vlastima, dobio gotovo novu poslovicu "Tresla se gora, prosulo se mlijeko, dok je mljekarima Srpske draži vrabac u ruci nego golub na grani."

Protesti su otkazani, ali nezadovoljstvo nije i posebno su ogorčeni mali proizvođači. Oni otvoreno upozoravaju da će, ukoliko ne budu uvedene sistemske mjere, doći do raspada sistema koji će svakako ako zavisi od povremenih kompromisa i jednokratnih rješenja, trajati kraće od otkupne sezone. Teret problema je izgleda ponovo završio na nejakim plećima seljaka težaka i domaćih proizvođača. Kako je još davno primijetila Hana Arent - "najopasnija je ona vlast koja svoje nečinjenje predstavlja kao nužnost". Upravo to danas gledamo u odnosu prema domaćoj proizvodnji mlijeka, ali bogme i svega ostalog što proizvode naši težaci. Tako se polako zaboravlja ona stara narodna: "Gdje ima krava, kuća nije gladna." Zaboravljaju je oni koji imaju moć da odlučuju, jer da nije tako, država bi posegnula za mjerama zaštite domaće proizvodnje. Ako odgovor vlasti i dalje bude sveden na poruku "„izdržite još malo", onda strah mljekara da sistem puca ne zvuči kao prijetnja, već kao najava. Na kraju kada pobijede uvozni lobiji, i mlijeko će postati luksuz.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.