Virtuelna lomača za Đorđa V.

U Banjaluci je nedavno održana promocija knjige "Virtuelna lomača", koautora Aleksandra Vranješa i Đorđa Vukovića.

Samo par dana nakon predstavljanja djela u kome su dva profesora ovdašnjeg Fakulteta političkih nauka, pokušala da opišu i upozore na fenomen modernih društvenih mreža, koje sve više postaju „prostori banalizacije i srozavanja komunikacije, u korist razmjene uvreda i predrasuda i u kojima laici dijele lekcije univerzitetskim profesorima“, Vuković se i sam našao na meti „umrežene gomile“. Povod za gotovo sladostrasno javno čerupanje dugogodišnjeg kritičara društveno-političkih anomalija, bio je, krišom fotografisan, a potom i obnarodovan, ugovor o djelu koji je profesor Vuković potpisao sa aktuelnim gradonačelnikom Banjaluke, prema kome za poslove njegovog savjetovanja prima i odgovarajuću novčanu naknadu.

• Razlika je u kompetenciji

Ni prvi ni posljednji u nizu savjetnika kojima je preplavljena domaća politička scena, kojom, da podsjetimo, defiluje ne mali broj vlasnika kupljenih diploma; razlika je u tome što je Đorđe Vuković kompetentan za poslove (političkog) savjetovanja, dočim je to mnogima prvo zaposlenje u radničkoj knjižici , što znači da nemaju ni znanja ni iskustva, zahvaljujući kojem bi časno zarađivali savjetničku apanažu.

Draško Stanivuković, sviđalo se to nama ili ne, gazi već drugi gradonačelnički mandat i nema završen fakultet. U idealnom scenariju, poželjno je i politički zrelo, što za savjetnika, pored onih iz prve kategorije, angažuje i jednog doktora nauka, autora nekoliko knjiga, kolumnistu i političkog komentatora. I ne samo da ga angažuje, već i da ga sluša; ali to je već drugi problem...

Kako idealni scenariji ne postoje ni u fikciji, tako se Đorđe V., poput mnogo poznatijeg Kafkinog junaka, jedno jutro probudio oklevetan! U Procesu koji je uslijedio, presuda je bila brza i kratka: KRIV JE! Nikoga nije bilo da posvjedoči u njegovu korist, da podsjeti da je decenijama bio gotovo jedini predstavnik banjalučke akademske zajednice, koji je imao hrabrosti da javno istupa, da kritikuje i vlast i opoziciju, da predlaže puteve i rješenja; nijedan bivši student kome je pomogao, nijedan novinar čije pozive nije odbijao, nije se našao pozvanim da ga barem upita za komentar, nijedan kolega koje je svojevremeno javno branio od napada, nije se isturio da zatraži za njega više razumijevanja, a manje ružnih etiketa koje je moralna policija ispaljivala u njegovom pravcu.

• Donkihotovsko rvanje

Govoreći o dobu gomile u „Virtuelnoj lomači“, Vuković citira Moskovisija, koji za masu kaže da je „društvena životinja koja je prekinula svoj povodac, a da je pojedinac umro“, ne sluteći kako će baš on postati taj upokojeni pojedinac, kako će, nakon dvadeset i kusur godina ispisivanja ozbiljne profesionalne biografije praćene vrlo personalnim i uglavnom usamljeničkim i donkihotovskim rvanjem sa društvenim vjetrenjačama, preko noći biti sveden na šemu, na prototip „intelektualne prostituke“ i „prodane duše“... na „nemoralnog profesora etike“ (koji to, btv. i nije, ali se novinar nije potrudio da barem izgugla šta meta njegovog/njenog „članka“ predaje).

Čime je to profesor Vuković „zaslužio“ da ga se gomila tako ostrašćeno odrekne?! Da mu NE OPROSTI ni to što je danima šetao za NAŠ PARK, što je protestovao za PRAVDU ZA DAVIDA, što je pisao i govorio ono što drugi nisu smjeli, što je umio da prizna sopstvene greške, koje ostali nisu ni napraviti htjeli?! Da mu ne uvaži to što je zbog borbe za „nacionalnu stvar“ unaprijed izgubio brojne NVO-honorare; što je zbog kritike Dodika (radi „psovanja novinara“, „uvreda neistomišljenika“ i „žongliranja sa zakonima“ ) možda rizikovao i to mjesto na Univerzitetu kojim je prehranjivao porodicu?!

„U društvu u kojem postoji višak lidera i partija, a manjak ideja i programa, u kome su skandali i klevete anestezirali javnost, a malograđanština, mimikrija i tračeraj postali socijalni modus vivendi, svaki poziv na promjene žigosan je kao izdaja“, pisao je svojevremno Vuković.

Da li je promijenio ploču? Da li se premetnuo u „plaćenika koji radi za sinekuru“ ili je samo odlučio da javnu kritiku zamijeni internom?! Da li je postao „najamnik Stanivukovića“, ili je besplatno savjetovanje svih ovdašnjih političkih aktera, nakon koga je s jednim završio na sudu, zamijenio za plaćeno savjetovanje samo banjalučkog gradonačelnika?! Da li je time postao „folirant i uhljeb“, ili je samo odlučio da pokuša da na jednom užem i konkretnijem političkom planu bude shvaćen i vrednovan za ono što od njega, kao intelektualca, društvo i očekuje: da koriguje, savjetuje, poboljšava...

• Ovdje je riječ i o nama

Naposljetku, čak i ako je svojom odlukom da radi za čovjeka koga je također svojedobno kritikovao, Vuković i pokazao dozu nedosljednosti, ko je taj koji ima toliki moralni kredit da mu isto spočita i to na ovako isključiv, uvredljiv i poništavajući način?!

Čak i ako je svoje visoke moralne standarde donekle spustio odlukom da savjetuje političara čiji potezi su konstantno predmet društvene kritike, da li je zaslužio da protiv ovolikih uvreda na njegov račun ne ustanu oni koje je svojevremeno javno branio od blaćenja i vrijeđanja?!

I ne radi se ovdje samo o Đorđu Vukoviću! Ovdje je riječ i o nama; o tome koliko smo spremni da priznamo da pamtimo malo i kratko, da sudimo selektivno i osuđujemo jako, pogotovo onome o kome smo mislili da je bolji od nas, a potajno se nadali da nije. Istovremeno se osjećamo izdani (jer je govorio u ime nas), a opet nam je i lakše (jer nas oslobađa od griže savjesti za sopstveno ćutanje i komformizam).

I nismo li, osudivši jednog od boljih među nama na virtuelnu lomaču, volšebno podastrli crveni tepih za sve one koji su mu govorili da je odavno trebao da „se naplati“, jer mu ionako „niko neće reći hvala“?! Nismo li, tretirajući Vukovićev čin kao grozan eksces, u stvari ispoljili onaj konstantinovićevski palanački duh, koji „zaboravljen od istorije, svoj udes pretvara u privilegiju“.

Nismo li, manifestujući neprimjerenu verbalnu silu nad jednim čovjekom, i to ne bilo kojim, već onim za koga bi i sada, više voljeli da nas predstavlja negdje u svijetu i govori u ime nas tamo gdje mi ne možemo, spalili na lomači i mnoge kolebljive kritičare i neispoljene vizionare?!

Nismo li posijalni sjeme straha od greške, zaboravljajući da ne griješi samo onaj ko ne radi!

I nismo li, kvalifikujući Vukovićev savjetnički angažman kao neoprostiv grijeh, abolirali stvarne grešnike (neznalice, potkazivače, lezileboviće i parazite) i na njih osudili ionako već umrtvljeno i malodušjem zaraženo javno mnjenje?! I stvarno i virtuelno!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.