Ustavna tamnica po imenu BiH

Marko Romić
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Ustavna tamnica po imenu BiH

Bosna i Hercegovina već tri decenije živi u neobičnom ustavnom paradoksu. Što se glasnije tvrdi da se ona brani, to se upornije razgrađuje jedini dogovor na kojem počiva. Što se više govori o njenoj funkcionalnosti, to se manje poštuje način na koji je Ustav predvidio da ona funkcioniše. A kada ustavna pravila ne proizvedu rezultat koji želi bošnjačka politika u BiH, onda se ne mijenja politika, nego se pokušava promijeniti smisao Ustava.

Tu počinje ustavna tamnica po imenu BiH. Ona ne nastaje zato što je Dejton zaštitio kroz mehanizme dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Nastaje onda kada se od Republike Srpske, srpskog i hrvatskog naroda traži da ostanu u zajedničkoj državi, ali da se odreknu upravo onih prava i garancija pod kojima je ta državna zajednica dogovorena.

BiH nije ustavno neuspješna zato što njen Ustav ne može da se primjenjuje. Ona je neuspješna zato što značajan dio bošnjačke političke strukture ne prihvata ustavom propisan način funkcionisanja. Dejtonska BiH nije zamišljena kao prosta većinska demokratija u kojoj jedan narod, sam ili uz pomoć spoljnih faktora, može da odlučuje u ime svih. Ona je složena, decentralizovana i konsenzualna zajednica. U njoj je saglasnost način upravljanja, a ne smetnja upravljanju.

Kada nema ustavom potrebne saglasnosti, to ne znači da je nastao pravni vakuum koji neko mora popuniti. To znači da predložena odluka nema potrebnu podršku. I to je takođe ustavni odgovor. Mehanizam koji kaže da nema odluke bez saglasnosti nije blokada, nego pravilo da ustavnopravni entitet ili jedan konstitutivni narod ne može biti preglasan o pitanjima od suštinskog značaja.

Ipak, u političkom Sarajevu već godinama se njeguje obrnuta logika. Ako Srbi ne prihvate neku odluku, onda je problem u entitetskom glasanju. Ako Hrvati traže legitimno predstavljanje, onda je problem u konstitutivnosti. Ako Savjet ministara nema opštu nadležnost, onda ga treba nazvati vladom i ponašati se kao da ustavna ograničenja ne postoje. Ako sve to nije moguće postići dogovorom, onda se poziva visoki predstavnik. A ako je potrebno da se rezultat naknadno proglasi pravnim, tu je Ustavni sud BiH.

Sudska vlast

Najočigledniji primjer udaljavanja od Dejtona jeste sudska vlast na nivou BiH, koju Ustav ne poznaje. Ustav BiH izričito ustanovljava Ustavni sud. Ne ustanovljava Sud BiH, Tužilaštvo BiH, niti opštu pravosudnu vertikalu na nivou zajedničkih institucija. To nije slučajan propust u tekstu, nego posljedica raspodjele nadležnosti prema kojoj sve što nije izričito povjereno BiH pripada entitetima, odnosno sudska vlast eksplicitno pripada Republici Srpskoj i Federaciji BiH, a kao dokaz tome može nam poslužiti čl. 121a Ustava Republike Srpske, koji reguliše položaj Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske. Stoga, niko osim pomenutog organa nema ustavno pravo da imenuje i razrješava sudije i tužioce u Republici Srpskoj.

Sud i Tužilaštvo BiH nisu nastali ustavnom promjenom niti sporazumom entiteta. Njihovi zakoni su prvobitno nametnuti odlukama visokog predstavnika. Kasnije su takva rješenja nasilno prihvatana, proširivana i uklapana u sistem, ali naknadna dogradnja ne može izbrisati pitanje prvobitne neustavnosti izvora vlasti. Potreba za nekom institucijom nije isto što i (ne)ustavna volja neizabranog stranca da je osnuje. Ako je dovoljno reći da je neka institucija korisna ili potrebna, pa je na osnovu toga stvoriti mimo postupka koji Ustav poznaje, onda Ustav više nije najviši pravni akt. On postaje preporuka koja važi samo dok ne zasmeta nečijoj političkoj zamisli. Upravo tako je izgrađen značajan dio današnje BiH: prvo se nametne rješenje, zatim ono godinama proizvodi pravne posljedice, a na kraju se njegovo postojanje koristi kao dokaz da je oduvijek bilo ustavno. Tako se de facto stanje u BiH nameće kao de iure.

Veto nije kvar

Ista matrica primjenjuje se na entitetsko glasanje i zaštitu vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Oni se redovno opisuju kao mehanizmi blokade, gotovo kao strano tijelo u demokratskom sistemu. Međutim, ti mehanizmi nisu naknadno uneseni u Ustav, niti su privilegija koju je neko poklonio Republici Srpskoj, ali i Federaciji BiH. Oni su dio samog ustavnog dogovora.

Entitetsko glasanje postoji zato što BiH nije unitarna država. Vitalni nacionalni interes postoji zato što BiH nije država jednog naroda i ostalih stanovnika. Tročlano Predsjedništvo postoji zato što se zajednička vlast mora vršiti uz učešće i saglasnost konstitutivnih naroda. Ukloniti te mehanizme ne znači popraviti Dejton, nego promijeniti prirodu BiH bez novog ustavnog dogovora.

Zato zahtjev za ukidanje ili slabljenje entitetskog i nacionalnog veta u suštini znači samo jedno: želju da se odluke mogu donositi i protiv Republike Srpske, odnosno protiv volje jednog ili dva konstitutivna naroda. Nazvati to efikasnošću ne mijenja suštinu. I zatvor može biti efikasno organizovan, ali oni koji su u njemu zatvoreni zbog toga nisu slobodniji.

Posebno mjesto u bošnjačkoj političkoj mašti zauzima Savjet ministara (BiH). U javnom govoru on se uporno naziva "Vladom BiH", kao da će promjena naziva vremenom proizvesti promjenu ustavne prirode. Neće. Čak i u samom nazivu organa, po tekstu Ustava BiH, Savjet ministara u svom imenu nema riječ "BiH".

Vlada u klasičnoj državi ima opštu izvršnu nadležnost. Savjet ministara, kao pomoćni organ Predsjedništva BiH, ima isključivi zadatak da sprovodi njegove odluke. Razlika nije jezička, nego suštinska. U dejtonskom poretku pretpostavka nadležnosti nije na strani BiH, nego na strani entiteta. BiH ima ono što joj je Ustav dao, a ne sve što političke ambicije naknadno požele. Zato priča o Savjetu ministara kao vladi nije bezazlena terminološka navika. Ona je dio pokušaja da se u javnosti normalizuje ideja centra sa opštom nadležnošću i entiteta koji izvršavaju njegove odluke i svode se na administrativnu jedinicu.

Magična vila

U takvom projektu visoki predstavnik ima ulogu magične vile. Svaki put kada bošnjačka politička elita ne može da dobije saglasnost Republike Srpske ili predstavnika hrvatskog naroda, očekuje se da visoki predstavnik jednim potezom ispuni želju. Kada nema zakona, on ga nametne. Kada nema većine, on je zamijeni. Kada Ustav ne daje nadležnost, on stvori njene posljedice. Kada izabrani predstavnici ne prihvate odluku, on pokušava da ih kazni ili ukloni.

Takvo ovlaštenje ne postoji u Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma. Tamo visoki predstavnik prati, koordiniše i olakšava civilno sprovođenje mirovnog sporazuma. Ne piše ustave, ne donosi zakone i ne sudi izabranim predstavnicima. Zakonodavna i ustavotvorna ovlašćenja nastala su kasnije, političkim tumačenjem sopstvene moći, bez formalne izmjene Dejtona. Visoki predstavnik je čak i vremenski ograničen (pogledati Aneks 1).

Ako BiH može da funkcioniše samo tako što neizabrani stranac donosi zakone koje domaći predstavnici nisu usvojili, onda problem nije u Republici Srpskoj. Problem je u tvrdnji da se takvo stanje može nazvati demokratijom. Država kojoj je za svaku ozbiljniju krizu potreban spoljni upravnik nije suverena država, nego protektorat koji izbjegava da prizna vlastitu prirodu.

Posljednju kariku tog sistema predstavlja Ustavni sud BiH. Njegov zadatak bi morao biti da čuva Ustav, a ne da čuva posljedice njegovog zaobilaženja. Sud štiti ustavni tekst, ali ne smije da ga dopisuje, niti da od svake političke želje za jačanjem zajedničkog nivoa proizvodi novu ustavnu nadležnost.

Kada visoki predstavnik nametne zakon, a Ustavni sud potom prihvati njegove posljedice kao dio pravnog poretka, nastaje zatvoren krug bez demokratske odgovornosti. Jedan neizabrani autoritet stvara normu, drugi je potvrđuje, a od entiteta i naroda se traži da prihvate rezultat kao konačnu mjeru prava i pravde.

Poseban problem ostaje učešće stranih sudija. Ustav je predvidio mogućnost da se nakon prvih pet godina zakonom promijeni način izbora troje stranih sudija. Ipak, više od tri decenije nakon Dejtona, BiH se i dalje predstavlja kao država koja nije sposobna da sama popuni sopstveni Ustavni sud. Isti oni koji govore o suverenosti BiH najglasnije brane model u kojem stranci mogu odlučujuće uticati na njen najviši ustavni autoritet. Stranci koji ne mogu ni da razumiju narode o čijoj sudbini odlučuju.

U Sarajevu Ustavni sud se slavi kao čuvar države onda kada njegove odluke šire nadležnosti BiH, smanjuju prostor Republike Srpske ili potvrđuju rezultate intervencija visokog predstavnika. Sud, međutim, ne smije biti mjera bošnjačke predstave o pravu i pravdi. On mora biti mjera Ustava, čak i onda kada tekst Ustava ne daje politički poželjan odgovor.

U svemu tome postepeno se gubi ono bez čega BiH ne može postojati. Srbi i Hrvati se iz konstitutivnih naroda pretvaraju u zajednice čija se prava tolerišu dok ne usporavaju odluke većine. Republika Srpska se tretira kao privremena administrativna jedinica, a ne kao ustavotvorni dio složene državne zajednice. Hrvatima se govori da su konstitutivni, ali da im drugi mogu izabrati političke predstavnike. Srbima se govori da imaju entitet, ali da se njegove nadležnosti mogu stalno smanjivati u ime funkcionalnosti.

To nije put ka stabilnoj BiH, već put ka zemlji u kojoj će institucija biti sve više, a dogovora sve manje. Aparat može jačati dok država slabi. Može se osnovati još deset agencija, sudova, ministarstava i direkcija, ali nijedna od njih ne može nadoknaditi nedostatak političke saglasnosti naroda koji u toj zemlji žive.

Najveći apsurd BiH jeste to što je oni koji je navodno najviše brane nastoje odvojiti od jedinog sporazuma koji je čini mogućom. Žele BiH bez Dejtona, bez stvarne entitetske autonomije, bez djelotvorne konstitutivnosti i bez potrebe za dogovorom. Ali takva BiH nikada nije dogovorena i ona postoji samo kao politička želja jednog dijela zemlje i kao projekat dijela međunarodne birokratije.

Republika Srpska ne ruši BiH kada traži poštovanje Ustava. Naprotiv, ona brani posljednji preostali temelj na kojem BiH može opstati. Dejton nije prepreka miru i zajedničkom životu, nego njihov uslov. On nije prolazna stanica ka unitarnoj državi, nego trajni ustavni dogovor koji se može mijenjati samo novom saglasnošću, a ne dekretom, sudskim aktivizmom ili političkim pritiskom.

Ustavna tamnica po imenu BiH nastaje onda kada se od Srba i Hrvata očekuje da ostanu unutar njenih zidova, dok neko drugi te zidove neprestano pomjera prema njima. Izlaz nije u rušenju dogovora, nego u povratku dogovorenom. BiH može biti održiva samo kao dejtonska BiH, jer izvan Dejtona ne postoji novi sporazum njenih naroda i entiteta. Postoji samo prisila.

A država koja počiva na prisili može imati zastavu, himnu, institucije i međunarodno priznanje. Ne može imati unutrašnju saglasnost bez koje sve to, prije ili kasnije, ostaje prazna forma. Istorija dokazuje da se takve državne tvorevine neminovno raspadaju i nestaju. 

(Autor je viši asistent Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.