Foto: Slovo Dejtona
Republika Srpska slavi 21. novembar kao svoj državni praznik, čime obilježava dan kada je u Dejtonu 1995. godine parafiran mirovni sporazum za kraj rata. Bošnjaci u Federaciji BiH ne obilježavaju taj dan, ali slave 1. mart 1992, kada su protivno tada važećem ustavu glasali za nezavisnost BiH, što je bio znak za početak krvavog građanskog rata. Iz te razlike proizlazi zašto bošnjačko političko i svako drugo vođstvo nikada nije prihvatilo Dejtonski sporazum.
Kao ilustracija razlika neka posluže dva primjera. U rješenju o sudskoj registraciji SNSD-a od 5. marta 1996. godine između ostalog kao ciljevi i zadaci političke stranke piše: "Političko djelovanje u borbi za ustavno uređenje koje se zasniva na Dejtonskom mirovnom sporazumu." Primjer drugi - u Sarajevu nesmetano i nezabranjeno djeluje "Anti-Dejton pokret" formiran 2012. godine pod sloganom "ukopajmo Dejton pod zemlju i beton". Imaju i svoj sajt (https://antidayton.com/dobrodosli-na-slobodni-teritorij-rbih/) na kojem piše: "Anti-Dejton pokret se protivi vašingtonskim i dejtonskim ugovorima, odnosno sistemu koji sa sobom nosi nelegalni Ustav države odnosno Aneks 4. koji je tokom potpisivanja Sporazuma u bazi Rajt-Peterson pod prijetnjom sile nametnut Republici BiH". Anti-Dejton pokret godinama aktivno djeluje napadajući i sprečavajući mnoge aktivnosti koje organizuju udruženja iz Republike Srpske.
Dejtonski sporazum i njegovih 11 aneksa, svi zajedno, po mišljenju Venecijanske komisije (337/2005. od 11. juna 2005) i Ustavnog suda BiH po Odluci U 5/98, čine međunarodni ugovor. Ustavni sud BiH navodi: "Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu 4. Dejtonskog sporazuma je sastavni dio međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora koja utemeljuje opšti princip međunarodnog prava, a ti principi su prema članu 3.3.(b) Ustava BiH "sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta" - mora primjenjivati u tumačenju SVIH njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH". Taj Aneks 4. ili Ustav BiH potpisali su Republika Srpska, Federacija BiH i "Republika BiH", koja je po članu 12. tog Ustava prestala postojati u Dejtonu, odnosno potpisom u Parizu 14. decembra 1995. godine, o čemu je Kasim Trnka, profesor ustavnog prava i član bošnjačke delegacije u Dejtonu, u svom radu "Specifičnosti ustavnog uređenja BiH" napisao: "Budući da je Ustav nametnut međunarodnim ugovorom, do promjene ustavnog uređenja nije došlo u skladu sa revizijskim postupkom propisanim prethodnim legalnim i legitimnim Ustavom Republike Bosne i Hercegovine, pa se može govoriti o ustavnom diskontinuitetu." Poslije Dejtona preostala su dva entiteta kao državotvorni elementi koji sačinjavaju BiH i svojim sporazumima mogu mijenjati Ustav BiH, rukovodeći se Bečkom konvencijom. Pa šta piše u toj Konvenciji? U članu 26. pod nazivom Pacta sunt servanda (na latinskom: ugovori se moraju poštovati) kao osnovno načelo ugovornog prava po kojem je zaključeni ugovor ZAKON ZA UGOVORNE STRANE. One su dužne ispuniti svoje obaveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obaveza, kako to i piše: "Svaki ugovor koji je na snazi veže strane i one ga MORAJU IZVRŠAVATI u dobroj vjeri". Uz to, članom 31. Konvencije propisano je: "Ugovor se MORA TUMAČITI u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovom kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora". Za proteklih trideset godina nagledali smo se i naslušali svakakvih tumačenja, a ponajmanje onih koji se pozivaju na SLOVO DEJTONA, tj. onako kako je jasno napisan taj sporazum.
Ustavni bukvar
Dejtonski sporazum je osnovni zakon za sve u BiH, zato što je njime regulisan nastanak, postojanje i opstanak BiH. Njegov Aneks 4. kao Ustav BiH ključni je dokument sporazuma, praktično jedini kojem je predviđena trajnost. Dejtonskim Ustavom BiH stvorena je potpuno drugačija ustavno-pravna struktura teritorije bivše jugorepublike BiH. Garanti je trebalo da budu potpisnici - SR Jugoslavija (ovlaštena za to od Republike Srpske posebnim sporazumom od 29. avgusta 1995. godine), Republika Hrvatska i samo formalno "Republika BiH" kao muslimanska strana. Do Dejtonskog sporazuma, Bosna i Hercegovina je bila provizorijum i teritorija sa međunarodno priznatim granicama, ali ne i država u ustavno-pravnom smislu po Konvenciji iz Montevidea. Takav njen status praktično je nastavljen i nakon Dejtona, miješanjem stranih država suprotno Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima. Aneksom 4. nije dato ustavno-pravno određenje države - republika, federacija, konfederacija, kako se to inače određuje ustavima država. U slučaju da to nije navedeno u samom zvaničnom nazivu neke države, onda je to određeno početnom odredbom ustava, kao u slučaju Crne Gore: "Crna Gora je nezavisna i suverena država republikanskog oblika vladavine". I dejtonska BiH ima definisanje: "Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost BiH u skladu sa međunarodnim pravom"“, što nije sprovođeno zbog djelovanja Savjeta za implementaciju mira (PIK), tog samoizabranog tijela samoizabranih zemalja, bez ikakvog određenja, pa čak ni pominjanja u Dejtonskom sporazumu. PIK je podržavao visoke predstavnike, kao uzurpatore i diktatore izvan njihovih legalnih ovlašćenja po Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma, koja se odnose na koordinisanje djelovanja aktera u sprovođenju mirovnog sporazuma. Zbog toga BiH nije ostvarena kao država u smislu člana 1.2. dejtonskog Ustava po kojem je "BiH demokratska država koja funkcioniše u skladu sa vladavinom prava i ima slobodne i demokratske izbore". To je rezultovalo stalnom krizom u BiH. Uz strane "pomagače" za proizvodnju kriza i održavanje nestabilnosti, važna je uloga i njihovih domaćih saučesnika - Ustavnog suda BiH (sa tri stranca koji uvijek podržavaju dvoje bošnjačkih sudija), zatim vanustavnog nametnutog pravosuđa na nivou BiH, ali i većine drugih institucija na be-ha nivou, bez obzira na to da li imaju bilo kakvu nadležnost po Ustavu BiH ili su nametnuti na neustavan način bez ikakvog ustavnog osnova.
Najčešći naziv najvažnijeg državnog dokumenta je - ustav. Svakako da je najpoznatiji i najstariji ustav na svijetu - Ustav SAD, koji je poslužio kao osnov američkim pravnicima u Dejtonu za pisanje Aneksa 4. kao Ustava BiH. Osnovna konstrukcija saveza američkih država, ali i pojedine odredbe Ustava BiH, prepisane su iz Američkog Ustava. Na primjer, SAD i BiH imaju samo one nadležnosti taksativno i izričito pobrojane u samom tekstu ustava. Sve druge državne nadležnosti pripadaju sastavnim dijelovima državne zajednice - Amandman 10. Ustava SAD i član 3.3.a) Ustava BiH. Pa i sama Preambula Ustava BiH podsjeća na uvodni dio Ustava SAD. Pored američkog, za BiH je značajan i ustav Savezne Republike Njemačke, zbog Kristijana Šmita. Ustavni dokument Savezne Republike Njemačke nastao je 1949. pod nazivom "Osnovni zakon" koji je trebalo da bude privremenog karaktera, jer se odnosio samo na zapadni dio okupirane Njemačke nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, ali je i nakon ujedinjenja sa istočnom Njemačkom ostao važeći. Važan je imajući u vidu da je 2021. godine Njemačka potpomognuta sarajevskim ambasadorima tzv. Upravnog odbora nepostojećeg PIK-a (bez Rusije) nametnula Kristijana Šmita kao nezakonitog visokog predstavnika, usprkos protivljenju Republike Srpske kao potpisnice Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma. Šmit nikada nije ni potvrđen u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, što je obavezno po Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma. Kada pročitate pojedine odredbe Osnovnog zakona (Ustava) Njemačke, vidite koliki je zločin napravljen prema BiH i njenoj stabilnosti. Po njemačkom ustavu: "Sva državna vlast proizlazi od naroda. Narod je ostvaruje na izborima, na referendumu, preko organa zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Zakonodavna vlast je podređena ustavnom poretku, a izvršna i sudska vlast zakonu i pravu. Ako druga sredstva pomoći nisu moguća, svi Nijemci IMAJU PRAVO ODUPRIJETI SE SVAKOME ko namjerava srušiti ovaj ustavni poredak". Odredbe o ljudskim pravima spadaju u nepromjenljivi dio Osnovnog zakona, a državno uređenje Savezne Republike Njemačke je "svetinja". Još piše da je "nedozvoljena promjena Osnovnog zakona kojom se zadire u podjelu Savezne Republike na zemlje (države-članice kojih ima 16) kao i njihovo pravo nadležnosti da učestvuju u zakonodavstvu. Član 79. ima tzv. klauzulu vječnosti koja ZABRANjUJE ustavne amandmane koji bi štetno djelovali ili podrivali osnovne principe ustavnog poretka - federalizam, diobu vlasti, vladavinu prava i socijalnu državu blagostanja. A sve što je činio Kristijan Šmit, njemački turista u BiH, bilo je suprotno ne samo Ustavu BiH, već je duboko suprotstavljeno onome što propisuje njemački ustav. Ne očekujemo da se Njemačka izvini ljudima BiH, posebno Republike Srpske, što je kriminalna štetočina Kristijan Šmit uz podršku Majkla Marfija, američkog Bajdenovog ambasadora i sasluženje vanustavnog pravosuđa BiH oličenog u bošnjačkim tužiocima i sudijama, sramnim sudijama nepostojećeg Ustavnog suda BiH i neustavnoj Centralnoj izbornoj komisiji BiH, srušio VOLjU NARODA koji je izabrao Milorada Dodika za predsjednika Republike Srpske obavezavši ga da sprovodi Ustav Republike, a zbog čega je bio progonjen zajedno sa predsjednikom Narodne skupštine i predsjednikom Vlade Republike Srpske. Neodrživ je to zločin koji mora biti poništen, jer opstanak Šmitovog krivičnog zakona samo ubrzava raspad BiH. Ako ne bude SLOVO DEJTONA, onako kako jasno piše, raspad započet 1997. izmišljanjem "bonskih ovlašćenja", koja nisu smjela ni mogla mijenjati međunarodni Dejtonski sporazum, ni kršiti ljudska prava po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima kao dijelu Ustava BiH, ni uzurpirati nadležnost Parlamentarne skupštine na nivou BiH koja je Ustavom jedino ovlašćena da donosi zakone. Raspad se neće zaustaviti, već ubrzati. Dakle, i po slovu njemačkog ustava, svi Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali, imaju pravo, reklo bi se i obavezu, srušiti Šmitove nezakonitosti.
Robert Hajden, profesor istorije i prava na Univerzitetu u Pitsburgu, izuzetan poznavalac balkanskih prilika, u tekstu "Neka Dejton bude Dejton" pisao je: "Ono što je potrebno jeste povratak izvornom shvatanju Dejtonskog sporazuma kao plana podjele, koji faktički legitimiše odvojene muslimanske, srpske i hrvatske političke zajednice unutar Bosne, ali im istovremeno i dalje uskraćuje zaseban međunarodno-pravni subjektivitet. Uloga međunarodne zajednice tada ne bi bila da pokušava da nametne državu polovini stanovništva koja je odbacuje, već da pomogne odvojenim političkim zajednicama u izgradnji sopstvenih demokratskih sistema i uspostavljanju međusobnih veza. Taj zadatak je ostvariv i omogućio bi NATO-u da svoju ulogu svede na odvraćanje prekogranične agresije i stvaranje uslova za blagovremeno povlačenje". Ovo je napisano 2002. godine, prije skoro četvrt vijeka, u vrijeme kada je još bilo nešto međunacionalnog entuzijazma za izgradnju zajedničke države nakon građanskog rata u BiH. Danas je međunacionalno nepovjerenje kao u predratno vrijeme, što je rezultat htijenja svih bošnjačkih struktura za pravljenjem države za većinski muslimanski narod, a Srbi i Hrvati da opet budu sirotinja, raja, kobajagi zaštićeni međunarodnim konvencijama o građanskim pravima.
Prema vjerovatno zadnjem popisu iz 2013. godine, 96,6% stanovnika BiH se izjasnilo da pripada jednoj od tri vjeroispovijesti. Kada bi se pogledalo u neke knjige, našli bi da se mora poštovati i ispuniti ono što piše, kao što kaže Isus u Jevanđelju po Mateju ((5:18): "Jer vam zaista kažem: dok ne prođe nebo i zemlja, neće nestati ni najmanjeg slovca ili jedne crte iz zakona dok se sve ne ispuni". Mogli bi pogledati i u islamske svete knjige gdje piše: "Uzvišeni Alah neće promijeniti stanje jednog naroda iz dobra u loše ili obrnuto, sve dok taj narod sam sebe ne izmijeni, odnosno dok ne promijeni svoje ponašanje, stavove i načine ophođenja sa drugima". (Kuran - Sura Grom)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
Najnovije vijesti iz rubrike