Banjalučka pušnica

Veljko Zeljković
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Veljko Zeljković Foto: Glas Srpske | Veljko Zeljković

Šta se to sivi iznad Banjaluke? Da je magla, već bi okopnila. Da je oblak, već bi prošao. Ali ovo ne prolazi. Danima se vuče nad gradom, spušta među zgrade, zavlači u ulice i stanove.

Banjalučani sve češće gledaju u nebo, ne da vide hoće li biti kiše, nego da provjere ima li uopšte još nečega što se može udahnuti. Nije, dakle, ni magla, ni oblak. To je vazduh. Tako se bar zove. A kakav je, najbolje znaju oni koji ujutro otvore prozor i odmah ga zatvore. Banjaluka je nekada bila poznata po zelenilu, alejama i Vrbasu. Sada bi turistima, pored obilaska grada, mogla ponuditi i poseban program, nekoliko dana boravka u smogu, uz besplatan kašalj. Ko ne podnosi takve uslove, može do obližnjih brda, tamo se još ponegdje vidi i horizont.

A kako smo dotle došli? Sigurno ne preko noći. Godinama se o ovom problemu govori uglavnom onda kada se grad zavije u dim. Onda se mjeri, upozorava, objavljuju preporuke i čeka da naiđe vjetar. Kada se vazduh pročisti, svi odahnu i do naredne zime kao da ništa nije bilo.

A šta se u međuvremenu radi? Ko kontroliše šta se loži u kotlovima i pećima? Ko provjerava kvalitet peleta, uglja i drugog goriva koje se prodaje na našem tržištu? Kako je moguće da se za neke proizvode postavljaju strogi uslovi za izvoz, a da kupac kod kuće nema jednako jasnu garanciju šta je kupio i šta mu izlazi iz dimnjaka? Zar su pluća stranih kupaca važnija od naših? Naravno, ljudi moraju da se griju. Ali nismo mi prvi grad koji ima zimu, niti su peći i kotlovi od juče. Problem je što se kontrole i rješenja uglavnom pominju kada već nemamo šta da gledamo kroz prozor.

Svoje je, svakako, uradio i urbanistički razvoj. Zgrade su nicale jedna uz drugu, popunjavan je svaki slobodan komad zemlje, a za zelenilo i strujanje vazduha često nije bilo previše sluha. Izgleda da smo napravili grad u kojem se zgrade dižu do neba, a vazduh spušta do poda. Još samo da i vjetru zatražimo urbanističku saglasnost za prolaz.

I onda, kada sve to dođe na naplatu, stignu upozorenja. Mjerne stanice izmjere, stručnjaci objasne, nadležni preporuče da se ne izlazi bez potrebe. Vazduh ostaje isti, ali je barem administrativno obrađen. Građanima se savjetuje da izbjegavaju šetnju i fizičke aktivnosti. Djeca neka ostanu unutra, penzioneri neka ne izlaze, sportisti neka naprave pauzu. Još malo pa će nam preporučiti da i do pekare idemo samo ako baš moramo. Dok se to ne promijeni, ostaje nam da čekamo vjetar i nadamo se da će uraditi ono što godinama nismo uspjeli sami. Banjaluka ima Vrbas, aleje, parkove i sve više novih zgrada. Samo joj još nedostaje vazduh koji se može normalno disati. A do tada, dimi se. I to ne samo iz dimnjaka. Napravili smo veliku gradsku pušnicu u kojoj će se Banjalučani dimiti i sušiti svake zime.

Veljko Zeljković ✓ Novinar

Novinar sa skoro 30 godina iskustva. Piše o ekonomiji, analitici i geopolitici, autor je brojnih tematskih tekstova i intervjua, te od 2018. ponovo je dio redakcije „Glasa Srpske“.

Sve vijesti autora →

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.