Upoznajte srpsko stradanje

Ponekad je potreban jedan prizor da bismo shvatili da se nešto zaista promijenilo. Kada su se ovih dana na ulicama Njujorka pojavile činjenice i svjedočanstva o stradanju srpskog naroda, nije to bio samo uspjeh jedne kampanje ili jedne institucije. Bio je to dokaz da istina, ako je uporno i odgovorno zastupana, može preći granice koje su joj decenijama bile nametane. Upravo taj trenutak otvorio je i mnogo šire pitanje – šta danas znači kultura pamćenja srpskog naroda, gdje su njene granice i šta je naša obaveza prema žrtvama i generacijama koje dolaze?

„Šta sve podrazumijeva srpsko stradanje?“ Pitanje je koje su najčešće postavljali prolaznici koji su se zaustavljali ispred fotografija i svjedočanstava tokom kampanje „Learn About Serbian Suffering - Upoznajte srpsko stradanje“ na ulicama Njujorka. Svaki put uslijedio je isti osjećaj, jer nije bilo lako pronaći odgovor koji bi stao u nekoliko rečenica. Ne zato što činjenica nema, već zato što ih ima previše. Kako u kratkom razgovoru objasniti vijekove progona, genocid, ratove, logore, egzoduse, stradanje civila, ubijenu djecu, nestale, razrušena ognjišta i porodice koje decenijama traže posmrtne ostatke svojih najmilijih? Kako čovjeku koji se prvi put susreće sa tom temom približiti istoriju jednog naroda, a da nijedna žrtva ne ostane zaboravljena? Srpsko stradanje nije jedan događaj, jedna godina ili jedan rat. To je istorijsko iskustvo koje je oblikovalo kolektivno pamćenje, identitet i trajnu obavezu da se istina sačuva i prenese našoj djeci, ali i cjelokupnom čovječanstvu.

Jasan odgovor

Bez zajedničkog pamćenja i svijesti o prošlosti, društvena zajednica ne postoji kao takva. Republika Srpska ne može postojati kao svjestan oblik kolektivnog „mi“ bez pamćenja svojih heroja i žrtava. Njena uloga u cjelokupnoj istoriji srpskog naroda, za koju mnogi kažu da je najveća srpska pobjeda na kraju 20. vijeka, ne može biti pouka iz našeg kolektivnog iskustva bez kontinuiteta svijesti o žrtvama kojima je skupo izborena i plaćena.  Zbog toga je odgovor na pitanje koje se u javnosti nameće nakon rezultata rada Memorijalnog centra Republike Srpske – zašto sada i na ovaj način priča o srpskim žrtvama, ili zašto samo o srpskim žrtvama – veoma jasan. Politika pamćenja je sredstvo preživljavanja. Ukoliko bi nam uspjeli uskratiti pravo da govorimo čitavom svijetu o našim žrtvama, to bi značilo prestanak postojanja Republike Srpske. Mi imamo pravo, ali i obavezu da o njima govorimo. U isto vrijeme, nemamo pretenziju da preuzimamo upravljanje kulturom pamćenja drugih naroda i zajednica, jer oni govore o svojim žrtvama onako kako sami misle da trebaju i mogu.

Treba biti svjestan da duh vremena u kome živimo, na globalnom planu, podrazumijeva nove, savremene metode borbe za istinu o žrtvama koje su, krajem devedesetih, a i mnogo ranije, surovo oklevetane i zanemarene. Mi se borimo protiv nastojanja da se naše žrtve prešute, zaborave, ali i planski proglase zločincima, čemu smo svjedočili prethodnih decenija, a čemu svjedočimo i danas. Svjesni smo da to nije lak put.

Prije više od decenije, kao autor dokumentarnih filmova čija je tema stradanje srpskog naroda, u centru Zagreba realizovao sam dokumentarni film koji je postao viralan – „Šta Jasenovac znači Hrvatima danas“.  U njemu se jasno vidjelo koliko je mnogima teško izgovoriti srpsko ime kad je riječ o žrtvama, čak i kad je riječ o Jasenovcu, jednom od najsurovijih logora smrti u Drugom svjetskom ratu i simbolu genocida u NDH. U tom filmu bili su vidljivi jasni oblici i obim poricanja jednog od najvećih zločina u ljudskoj civilizaciji. Danas smo stigli do pokretne izložbe na Menhetnu, u srcu Njujorka, ispred sjedišta Ujedinjenih nacija i na drugim prepoznatljivim lokacijama grada. Kampanja „Learn About Serbian Suffering- Upoznajte srpsko stradanje“  “ Memorijalnog centra Republike Srpske po prvi put je, na ovaj način – koordinisano, institucionalno i na globalnoj sceni – iznijela pred svjetsku javnost dokumentovane činjenice o stradanju Srba tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, o posebnim logorima za djecu, te o surovom kontinuitetu koji se pokazao i u Odbrambeno-otadžbinskom ratu devedesetih.

Ta putanja, od negiranja zločina na ulicama Zagreba do upoznavanja građana Njujorka sa srpskim stradanjem, nije samo priča o politici pamćenja. To je priča o dostojanstvu, ali i jasan pravac našeg budućeg djelovanja. Momenat u kojem prolaznici na Menhetnu naglašavaju potrebu ovakvih nastojanja da se govori o stradanju naroda Tesle, Pupina, Đokovića i Jokića predstavlja malu, ali simbolički veliku institucionalnu pobjedu.

Sistematsko istraživanje

Globalne geopolitičke ploče se pomjeraju i mi u svakom trenutku moramo biti svjesni da se povremeno otvaraju prostori u koje možemo, na svjetskom nivou, upornošću i stalnim intenzitetom iznijeti istinu o sopstvenim žrtvama, o sopstvenoj borbi i našem pravu na postojanje. Zbog toga je veoma važno da, pored institucionalnog sakupljanja izjava preživjelih članova porodica naših žrtava, logoraša, boraca, pored iskrene ljudske priče koju niko ne može opovrgnuti, sebi još jednom ponovimo ko smo, šta smo i kakvom narodu heroja i stradalnika pripadamo, te da to isto iznesemo i na međunarodni plan. Memorijalni centar Republike Srpske upravo tim putem gradi najveću i najsveobuhvatniju bazu audio-vizuelnih svjedočanstava o stradanju srpskog naroda i intezivno je prevodi na strane jezike , što predstavlja jedan od najznačajnijih nacionalnih projekata u oblasti očuvanja kulture pamćenja i trajan doprinos cjelokupnom srpskom narodu. Razumijevanje ovog dijela Evrope i savremena kultura pamćenja neadekvatna je i nekompletna bez priče o stradanju srpskog naroda u dvadesetom vijeku.

Sistematsko istraživanje tema od značaja za kolektivno pamćenje, zasnovano na jasnim metodološkim i organizacionim standardima prikupljanja, intervjuisanja i arhiviranja svjedočanstava, obezbjeđuje da ona ostanu pouzdana, uporediva i trajno dostupna budućim generacijama, naučnoj javnosti i svijetu. Upravo zato institucije imaju nezamjenjivu ulogu u očuvanju ovih svjedočanstava od zaborava, obezbjeđivanju kontinuiteta njihovog prikupljanja i istraživanja, kao i u njihovoj naučnoj, obrazovnoj i javnoj upotrebi, čime neposredno oblikuju politiku pamćenja jednog društva.

Lična priča Petru i Pavlu Goluboviću, Slobodanu Stojanoviću, Mirjani Dragičević, braći Dimitrijević, Nataši Lalović, Milici Učur, Milici Rakić, Aleksandri Zec, Siniši Dobriću, Radomanu Šutakoviću, 12 banjalučkih beba i, nažalost, mnogim drugima, potrebna je podjednako u našim udžbenicima, u javnoj svijesti, ali i pred svjetskim katedrama moći. Bol koju nose njihove porodice, srodnici i sunarodnici istovremeno je rana koju nosimo kao kolektiv i koju pokušavamo razumjeti i prevazići. To je, prije svega, civilizacijska obaveza, pa tek onda nacionalna i lična stvar.

Svjedočanstva o genocidu nad Srbima u NDH, svjedočanstva o postojanju i stvaranju Republike Srpske, o stradanju djece i drugih žrtava, kao i svjedočanstva o stradalima iz Republike Srpske Krajine, o otmicama i nestancima, o savremenim getima za Srbe na raspetom Kosovu i Metohiji, svjedočanstva o najvećem etničkom čišćenju Srba nakon Drugog svjetskog rata iz Republike Hrvatske, te bolne priče porodica žrtava NATO bombardovanja, sa svim emocijama koje ta saznanja nose, istovremeno su svjedočanstvo o veličini, ali i o stradanju srpskog naroda u cjelini. To je osnova bez koje niko ne može razumjeti ni Srbe ni Republiku Srpsku.

Institucionalni okvir Republike Srpske koji smo odlučno stvorili i odbranili, u najtežim uslovima globalne krize, mora dati odgovor koji je prelazak u akciju (a ne reakciju) u polju politike i kulture pamćenja – ne kako bismo nekom nešto zamjerili, niti kako bismo se takmičili u bolu, stradanju ili žrtvama, nego kako bismo opstali.

Trajna misija

Svijet neće upoznati srpsko stradanje zato što je prošlo vrijeme, niti zato što je istina sama po sebi dovoljna. Upoznaće ga samo ako budemo imali snage, znanja i istrajnosti da tu istinu neprestano predstavljamo. Zato „„Learn About Serbian Suffering- Upoznajte srpsko stradanje“ nije naziv jedne kampanje. To je trajna misija Memorijalnog centra Republike Srpske i obaveza srpskog naroda jer pamćenje je proces koji traje onoliko koliko traje naša spremnost da svjedočimo, istražujemo i govorimo. Samo tako pamćenje srpskog stradanja prestaje biti isključivo naše nacionalno pitanje i postaje dio univerzalnog nastojanja da se svaka žrtva poštuje, svaki zločin imenuje, a istorija razumije u svojoj punoći.

Za razliku od pamćenja, zaborav ne traži nikakav napor. On je prirodan i nevoljan proces. Pamćenje, međutim, traži odluku, odgovornost i istrajnost. Zato svaka ozbiljna kultura pamćenja predstavlja stalnu borbu protiv prirodne sklonosti vremena da izbriše i događaje i ljude. Zato kultura pamćenja ne nastaje sama od sebe. Ona se gradi istraživanjem, dokumentovanjem, svjedočenjem i obrazovanjem. Ako to izostane, zaborav će učiniti ono što uvijek čini – izbrisaće i žrtve i pouke koje su nam ostavile.

Zato odgovor na pitanje „Šta sve podrazumijeva srpsko stradanje?“, kako slučajnim prolaznicima Njujorka, tako i našoj djeci, nikada ne može biti kratak. U bilo kojem dijelu planete, ma kome bio upućen, on počinje našim žrtvama, nastavlja se našim pamćenjem i završava našom obavezom da istinu o njima sačuvamo i prenesemo svijetu. Sve dok budemo imali snage da to činimo, srpsko stradanje neće biti zatvoreno u granicama. Živjeće u pamćenju, u istini i u odgovornosti svake generacije da žrtvama vrati ono što im istorija najčešće oduzima – mjesto u sjećanju čovječanstva. Upravo zato kultura pamćenja nije izbor, već preduslov našeg opstanka.

(Autor je direktor Memorijalnog centra Republike Srpske)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.