U palati princa palikuće

Sutra je jedan od mitskih datuma srpske i jugoslovenske istorije, datum kome ne treba navoditi godinu, uostalom, datum po kome se zove jedna važna beogradska ulica: Dvadeset i sedmi mart.

Oko demonstracija nakon potpisivanja pristupanja tadašnje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu vode se burne istorijske, i ne samo istorijske, rasprave. Nekad je dominantna interpretacija bila varijacija na onu Čerčilovu da je Jugoslavija tada "pronašla svoju dušu". Sada pak u Srbiji ima sve više onih koji ovaj datum proglašavaju pogubnim. To su uglavnom isti oni koji vokabularom germanske propagande satanizuju "Mladu Bosnu", ali ta paralela nam ovdje neće biti tema. Više ćemo se zapravo baviti mikrolokalitetom ceremonijalnog potpisa, dakle, čak i ne toliko Bečom kao Bečom, koliko Palatom Belvedere. Bilo je nečeg istorijski signifikantnog, da ne kažem baš ciničnog, u izboru upravo ovog mjesta za taj diplomatski "ivent". A ta znakovitost odnosno cinizam idu vijekovima unazad.

• PAD I PROPADANjE

Belvedere je izgrađen za jednog čuvenog vojskovođu. Kako to s vojskovođama biva, jedni ga pamte kao junaka, a drugi kao, da upotrijebimo jednu publicističku frazu, "princa palikuću". Radi se, naravno, o ličnosti koju istorija pamti kao Eugena Savojskog. U parafrazi naslova biografije čovjeka prisutnog na potpisivanju u Belvedereu, Ive Andrića, naime, Eugen Savojski je vodio "jedan evropski život". Porijeklom je bio Italijan, rodio se u Parizu, a bio je austrijski vojskovođa. Rođen je 1663, odnosno, što može biti simbolički zanimljivo, tačno dvije decenije prije Druge opsade Beča.. Nije pogrešno reći da njenim neuspjehom, iz turske perspektive, zaista počinje pad i propadanje Osmanskog carstva. U ratovima koji su pratili ranu fazu tog propadanja, istaknuće se upravo Eugen Savojski. Kažu da je Savojski svojim pobjedama udvostručio teritoriju pod kontrolom Habzburga što se dosta kosi sa onim stereotipom da je Habzburška monarhija posjede sticala brakovima i diplomatijom. Isto tako, Eugen Savojski nije bio militaristički fah-idiot. Bio je obrazovan čovjek koji se, primjera radi, dopisivao sa velikim filozofom Lajbnicom. Takođe, bavio se matematikom i prirodnim naukama. Ipak, od mladosti je imao izrazite i intenzivne vojničke ambicije, a u vojsku Austrije se uključuje tek što nije uspio u namjeri da bude dio armije Francuske.

• MILITARIZACIJA BANjALUKE

Njegovi pohodi često su se ticali teritorija na kojima su živjeli i žive Srbi. S trideset godina, Savojski je postao feldmaršal, a sa četrdeset predsjednik Dvorskog ratnog savjeta. Među njegove velike pobjede spada ona kod Sente iz 1697. kad je tursku vojsku predvodio lično sultan. Čuvena slika Ferenca Ajzenhuta u zgradi Skupštine grada Sombora komemorira upravo ovu bitku. Karlovački mir iz 1699. te Požarevački mir devetnaest godina kasnije proizvod su vojnih pobjeda Eugena Savojskog. Gotovo svi veći ondašnji gradovi na Balkanu imali su neko iskustvo s njegovim trupama. Sarajevo je, primjera radi, spalio, a iz jednog naučnog rada o militarizaciji Banjaluke autora Bratislava Teinovića iz Muzeja Republike Srpske saznajemo da je za vrijeme pohoda Eugena Savojskog Banjaluka "već uveliko bila poznata kao stara osmanska livnica željezne  municije" čiji je uspon trajao sve do Banjalučke bitke. Inače, Banjalučka bitka se odigrala nedugo nakon smrti Eugena Savojskog kao jedna iz niza borbi u kojima je Otomansko carstvo uspjelo ipak da smanji ogromne teritorijalne gubitke sa samog kraja sedamnaestog i u prve dvije decenije osamnaestog vijeka. Diplomatski je taj "turski povratak" zapečaćen Beogradskim mirom iz 1737. kojim Otomansko carstvo pod svoju vlast vraća centralnu Srbiju skupa sa Beogradom. Austrija je uspjela da zadrži Temišvarski Banat. Tako je na toj teritoriji, koju je osvojio Eugen Savojski, ostalo masovno da živi germanofono stanovništvo. Skoro dva i po vijeka kasnije, njihovi potomci popunjavaće zloglasnu diviziju koja je ime, sasvim prirodno i logično, dobila upravo po Eugenu Savojskom. Jer taj Eugen Savojski to je taj notorni Princ Eugen za koga su mnoga naša djeca čula iz potresnih stihova Branka Ćopića.

• JUŽNA PRUGA

Palata Belvedere je za ljude sa "naših strana" često bivala prva bečka "lendmark" građevina koju bi ugledali došavši tamo gastarbajterski ili turistički. Palata se, naime, nalazi u neposrednoj blizini današnje Glavne željezničke stanice u Beču (Hauptbanfoh) izgrađene relativno nedavno na mjestu nekadašnje Južne željezničke stanice, Južnog kolodvora (Zudbanhof) gdje su pristizale kompozicije sa juga iz Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva. Belvedere je sagrađen na posjedu koji je krajem sedamnaestog vijeka kupio Eugen Savojski, a nalazila se uz sami Renveg, tadašnju cestu za Budimpeštu, a koji je danas jedna od poznatijih bečkih ulica. Sama palata počinje da se gradi u vrijeme dok je Eugen Savojski u Beogradu. Gradnja je završena 1722. Kad je Eugen četrnaest godina kasnije umro, iza njega nije ostao testament. Pojavila se, naravno, ostavinska dilema, ali naposljetku je presuđeno da Belvedere pripadne Eugenovoj nećaki Viktoriji. Ona je neko vrijeme živjela u palati, a zatim je odlučila da je proda. Nakon nekog vremena, vlasnica je postala carica Marija Terezija. Ova palata je imala različite funkcije sve do pred kraj devetnaestog vijeka kad je postala zvanična rezidencija za prestolonasljednika; u tom periodu to je bio nama dobro poznati nadvojvoda Franc Ferdinand. Oficijalni stanar Belvederea ubijen je, dakle, u Sarajevu, istom gradu koji je prvi vlasnik Belvederea – spalio. Znamo svi da je Sarajevski atentat bio povod za Prvi svjetski rat, a da je jedna od posljedica ovog rata bilo brisanje Austro-Ugarskog carstva i kraljevstva sa geografske i političke mape svijeta. U novouspostavljenoj Republici Austriji, Belvedere postaje vlasništvo Državne galerije. Palata je, dakle, nacionalizovana i otad pripada "kulturnom sektoru" kao galerija i muzej. Imajući u vidu Hitlerov odnos prema Prvom svjetskom ratu, teško može biti slučajna njegova odluka da baš u Belvedereu Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Drugi svjetski rat u to vrijeme već traje. U tom ratu je palata bila oštećena u bombardovanju, a poslije njega, naročito u posljednjim decenijama biva jedna od omiljenih destinacija "kulturnog turizma" u kojem je vjerovatno najvažnija atrakcija Klimtov "Poljubac”. Od Eugena Savojskog do Klimta – nije to loša evolucija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.