Tu bi, or not tu bi

BiH se suočava sa demografskim slomom koji bi mogao pretvoriti konstitutivne narode, Srbe, Bošnjake i Hrvate, u manjinu, i to ne u nekoj dalekoj distopijskoj budućnosti, već možda već za koju deceniju. Prema zvaničnim podacima, u BiH trenutno živi oko 3,27 miliona ljudi, ali ako se nastave negativni trendovi, do 2050. godine taj broj bi mogao pasti za još milion.

Stopa fertiliteta je već godinama ispod 1,5 djece po jednoj ženi, što je daleko od potrebnih 2,1 da bismo barem održali populaciju bar na nuli. U prevodu, rađa se manje nego što je potrebno za puki opstanak. Prirodni priraštaj je toliko nizak da smo postali evropski šampioni u kategoriji - kako nestati tiho i bez buke.

I stanovništvo ubrzano stari te ne bi trebalo da začudi ako u nekoj bliskoj budućnosti budemo imali više penzionera nego radnika, pa i penzionerskih domova nego škola. To, gledano iz ugla političara, i nije toliko loše jer su penzioneri najvjerniji glasači.

Iseljavanje je posebna priča. U posljednjih nekoliko godina BiH je izgubila oko 400.000 ljudi, uglavnom mladih koji su spakovali kofere i otišli u potrazi za boljim životom. Svaki dan oko 70 ljudi mahne s aerodroma ili autobuske stanice. Kao da je u pitanju masovni izlet u inostranstvo, ali bez povratne karte. Da stvar nije nimalo bezopasna, govori i primjer Hrvatske, koja već pokušava vratiti svoje iseljenike nudeći besplatne vrtiće, placeve, poreske olakšice - praktično samo što ne daju besplatan stan i godišnju zalihu hrane. A kakav je slučaj sa nama? Pa, političari odobravaju sve veće uvozne kvote. Sve je više radnika iz Indije, Pakistana, Turske, pa čak i sa Filipina. Zasad su to samo hiljade, ali ako se crne demografske prognoze obistine - 2050. bi se taj broj mogao popeti na čak nekoliko stotina hiljada. Tada bi nam gradovi bili šareniji od ćilima. Etnički sastav zemlje dobio bi novu dimenziju, pa i političku. Možda čak dođemo do toga da na izborima imamo konstitutivne migrante, što Dejtonskim mirovnim sporazumom baš i nije predviđeno. Morao bi Šmit reagovati.

Zamislite samo jednu situaciju: Sejdić i Finci gledaju kako Željko Komšić podnosi kandidaturu u ime Filipinaca ili Nepalaca uz obećanje da će ih dostojno predstavljati. U tom slučaju Hrvati bi konačno dobili svog legitimnog predstavnika.  Sve nekako ide u tvom pravcu. I ako kojim slučajem dođe do toga, a na dobrom smo putu, političari će vjerovatno krenuti sa raspravom o tome čija je krivica, a narod će  pjevati: "Gdje si, mladosti?" Ima ona narodna poslovica: "Ko rano rani, dvije sreće grabi" - samo što mi ne ranimo, a sreću tražimo ostavljajući kičmu u Njemačkoj ili Austriji, a domaći političari po foteljama. Njih može zaboljeti jedino dio tijela na kom sjede. Kičma i mozak teško.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.