Trojanski konj

Čelni ljudi Evropske unije, odnosno odmetnute briselske komisije, ne žele u svom elitnom društvu nikakve trojanske konje. Ovaj stav, koji se u posljednje vrijeme sve češće može čuti u kontekstu proširenja, odnosno prijema novih članica, interesantan je zbog svoje dvostruke ironije - i istorijske i političke.

Prvo, metafora trojanskog konja potiče iz antičke priče o lukavstvu kojim su Grci ušli u Troju, ali u modernom evropskom diskursu ona je postala izraz za "nepoželjne elemente" koji unose unutrašnji nemir pod maskom prijateljstva. Kada osobe poput Marte Kos, komesarke za proširenje, govore o "trojanskim konjima", one zapravo misle na države koje bi mogle da unesu ruske i kineske interese u srce EU. Ali, ko je tu stvarni konj, a ko Troja?

Drugo, ironija leži u tome što je sama Evropska unija postala neka vrsta trojanskog konja za nacionalne suverenitete. Pod plaštom "evropskih vrijednosti", "vladavina prava" i "zelene agende", Brisel je u posljednjih dvadeset godina progutao ogromne dijelove nacionalnih nadležnosti. Mađarska i Poljska najbolji su primjeri država koje su ušle u ovu zajednicu misleći da kupuju kartu za zajedničko tržište, a dobile su doživotnu pretplatu na briselske propise.

Sada, kada se na vratima pojavljuju Ukrajina, Moldavija, Gruzija, pa čak i zapadni Balkan, Brisel odjednom postaje oprezan. "Ne možemo da primimo bilo koga", kažu. "Moraju da ispune Kopenhagenske kriterijume." Ali, ti kriterijumi su postali pokretna meta. Tako se čak razmatra da bude doneseno pravilo da sve buduće zemlje, koje eventualno u nekom narednom periodu budu primljene u ovu zajednicu, nemaju pravo glasa u ključnim odlukama - barem ne u prvim decenijama članstva. One će vjerovatno služiti za grijanje stolica u Evropskom parlamentu, ali bez stvarnog uticaja na politike koje ih se direktno tiču. Postaće izvori jeftine radne snage za zapadne korporacije i geopolitičke tampon-zone bez prava veta na spoljnopolitičke odluke. Stare članice zadržavaju punu kontrolu nad kvalifikovanom većinom, dok nove ostaju u statusu vječitog "mlađeg partnera". Plaćaju članarinu, ali ne odlučuju o meniju.

Na kraju, pravo pitanje nije ko je trojanski konj, već ko drži konjušarnicu. Dok god briselska komisija funkcioniše kao samoproglašena vlada bez demokratske legitimnosti, dok god se "evropske vrijednosti" tumače selektivno - dotle će strah od trojanskih konja biti samo dimna zavjesa za skrivanje stvarnog problema - Evropska unija je postala imperija koja se plaši sopstvenog odraza u ogledalu novih članica. Imperija ne traži partnere. Traži podanike. Ako zemlje kandidati uđu kao ravnopravne - imperija pada. A trojanski konj? On je odavno unutra. Ubačen je odavno i galopira Briselom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.