Foto: GS
Nije ništa sporno u tome što preko "Temua" prođemo puno bolje nego kad, recimo, pazarimo u bilo kojem od naših trgovačkih lanaca. I to je u redu, nigdje ne piše da je zabranjeno.
Međutim, ekspanzija ovakvih i sličnih platformi samo je ubrzala proces u kojem se domaće tržište minira jeftinom robom, dok istovremeno država gubi prihode jer se ogroman dio malih pošiljki provlači kroz rupe u sistemu kontrole.
U opštoj pomami čak je nestalo i početno zezanje koje nas je tjeralo da se zapitamo da li je ama baš sve što je nekvalitetno došlo sa "Temua". Kineski proizvodi su nam postali jedini mjerodavni i gotovo uvijek trljamo ruke, osim u slučaju kad nam na kućnu adresu stigne nešto što baš i ne izgleda kao na promotivnoj fotografiji koju plasira kineski gigant.
Dakle, sa jedne strane imamo kupce koji uglavnom dobiju ono što žele, a to je nisku cijenu i brzu dostavu, ali pitanje je koliko dugo taj model može da traje bez ozbiljnih posljedica za domaće ekonomije.
To su prvi prepoznali u Evropskoj uniji, tako da se već odavno priča o carinjenju ovakvih načina kupovine. Namjera je jasna, treba uvesti red u sistem, suzbiti nepravilnosti i izjednačiti poziciju domaćih prodavnica sa gigantima e-trgovine koji su trenutno u ogromnoj prednosti.
Ako pričamo iz našeg ugla, poprilično udaljenog od Evrope i njenih pravila, porez nije jedino rješenje. Da bi zaštitile našu ekonomiju, vlasti treba da ojačaju podršku domaćim proizvođačima koji se u ovakvim uslovima bore protiv konkurencije koja pobjeđuje obimom, cijenom i logistikom.
Isto tako, trebalo bi uložiti napore u digitalnu pismenost potrošača, ne kako bi manje kupovali, već kako bi bolje kupovali, sa jasnom sviješću o kvalitetu, rizicima i alternativama domaćih proizvoda. Jer ne mora baš sve da se kupi preko "Temua".
Kineski uvoz nije nužno problem. Problem je što domaći sistem nije spreman da se nosi sa njim. Vlasti bi trebalo da pronađu balans između pristupačnosti koju građani traže i zaštite domaće ekonomije koja je neophodna. U suprotnom, nastavićemo da brojimo milione kod uvoza, dok domaća proizvodnja tiho propada u ekonomski bezdan. Jer nije samo u pitanju novac koji odlazi u Kinu, problem je i to što gubimo radna mjesta, znanje, mogućnost da mladi ostaju u proizvodnji umjesto da je napuštaju. Gubimo i ponos na ono što sami pravimo, a to se ne mjeri u evrima, nego u identitetu. Ako danas bez razmišljanja biramo najjeftinije, sutra ćemo ostati bez izbora uopšte, jer neće imati ko da proizvede ni ono skupo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
Najnovije vijesti iz rubrike