Tragikomedija

Plate balkanske, a cijene evropske. Ovako bi se ukratko mogla opisati situacija u BiH u posljednjih nekoliko godina. Tragikomično, zar ne?!

Ne zna čovjek da li bi plakao ili se smijao. Prije ovo prvo, jer smo došli u situaciju da samo pričamo o pukom preživljavanju i kako da skrpimo kraj s krajem. Sve ostalo nam je postalo jedna vrsta luksuza i nešto što uzgred pomenemo ili se rado prisjetimo uz kafu sa prijateljima. Doduše, i ta kafa zna biti gorka kada konobar dođe da je naplati.

Kako objasniti da, recimo, jedan Banjalučanin plaća skuplje mlijeko ili kilogram mesa od jednog stanovnika Madrida ili Berlina? Pri tome je potrebno uzeti u obzir da su primanja ovdašnjih ljudi i po nekoliko puta niža od onih u Španiji, a pogotovo u Njemačkoj.

Ma kako to čudno zvučalo, sve ovo, u stvari, odgovara ovdašnjim vlastima jer, dok su cijene visoke i dok postoji potrošnja, koja se prije svega održava inostranim doznakama, biće i puniji budžeti, a što onda obezbjeđuje i kakav-takav socijalni mir.  S druge strane, trgovci drže visoke cijene sve dok ima potražnje i potrošnje. Što bi nešto snižavali, ako se i dalje kupuje? A pri tome na sve to nema adekvatne reakcije države. Osim deklarativne. Bar su sebi digli plate i druga primanja. Savjet ministara BiH nedavno je donio odluku da zaposlenima u zajedničkim institucijama bude povećan regres na oko 680 maraka.

Ovaj svojevrsni balkanski sistem nije karakterističan samo za BiH već i za većinu bivših jugoslovenskih republika. Prema zvaničnim podacima, u BiH svake godine u prosjeku stigne nešto manje od pet milijardi maraka, koje ljudi zaposleni u nekoj od evropskih zemalja šalju svojim najbližima. Ali treba pretpostaviti da je ova svota novca daleko veća te da raznim crnim kanalima na ove prostore uđe sigurno bar još pet milijardi, ako ne i više. Prema nekim procjenama, svaka deseta marka potrošena u BiH zarađena je, u stvari, negdje u inostranstvu.

U ovom pomalo začaranom krugu treba pomenuti i same poslodavce, koji ne pokazuju ni trunke želje i poslovne ambicije da zadrže domaće radnike. Shvatili su da im je isplativije da uvezu radnu snagu iz Indije, Bangladeša, Nepala i drugih egzotičnih zemalja, koja pristaje da radi za, recimo, 500 evra, hranu i smještaj, nego da zadrže i nagrade domaćeg radnika. Niko ne gleda dugoročno. Šta kad pukne ovaj sistem? Evropa je u krizi i pitanje je koliko će ljudi sa ovdašnjih prostora uspjeti da zadrži svoj posao, recimo, u Njemačkoj. Šta kada dobiju otkaz, bilo da rade legalno ili na crno? To onda znači i manje inostrane doznake i novca u opticaju. Lančano to onda dovodi i do praznijih budžetskih kasa, a samim tim i do sporne isplate penzija i plata. Trgovci bi tada morali sniziti cijene. Tragikomedija, zar ne?!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.