Tjeraj se, svijete, u političku multipolarnost!

Stari poredak odumire, a velike sile cijepaju svijet kao pogaču u potrazi za kovanicom hegemonije. Međutim, suštinski, svijet se nalazi u istom čamcu, a taj čamac je izgubljen negdje daleko u dubokom okeanu geopolitičke neizvjesnosti - bez vesla, kompasa i kormilara.

Iako multipolarnost zvuči kao odlična prilika za male države da pronađu svoj glas na globalnoj pozornici, istorijski posmatrano, to je period kada velike sile malo koga čuju, fokusirajući se isključivo na svoje geopolitičke interese.

Svjetski poreci proističu iz globalne neravnoteže moći i uticaja, bilo da se radi o pojavi jednog, dva ili više polova moći. Studije o međunarodnim odnosima pokazuju da je najstabilniji poredak bio bipolarni, pa je tako hladni rat, zbog opasnosti od nuklearnog uništenja, ostao hladan. Dodatna karakteristika bipolarnosti jeste da ostavlja prostor za neutralnost, što je Jugoslaviji omogućilo da se izdvoji od oba suprotstavljena bloka i time obezbijedi sebi relativni ekonomski prosperitet.
Međutim, zbog nespremnosti da se odrekne komunizma i da otvori vrata neoliberalizmu, raspad Jugoslavije uslijedio je onog trenutka kada je bipolarnom poretku došao kraj. S druge strane, hegemonija SAD pokazala se takođe kao neodrživ i nestabilan poredak, što je u mnogim sferama dovelo do njenog slabljenja. Francis Fukujama je samo uhvatio duh vremena kada je rekao da smo došli do "kraja istorije" u trenutku kada su SAD ostale jedina velika sila na međunarodnoj pozornici. Danas je jasno da nasilno širenje liberalnih vrijednosti kroz "krstaške ratove" nije održivo rješenje.

Mit o pravednom poretku

Na drugoj strani iste kovanice nalaze se pristalice multipolarnog svijeta, koji vjeruju da će ovaj vid globalnog uređenja biti pravedniji za manje države. Možda, ali samo ako međunarodne organizacije prežive trenutne egzistencijalne krize, a velike sile se odreknu svojih dugoročnih realpolitičkih ciljeva. Danas svijet poprima odlike makijavelizma više nego humanizma, pa je jasno zaključiti da multipolarnost ne najavljuju nebeske trube, već četiri jahača apokalipse.

Svijet je već bio multipolaran u dva istorijska perioda, oba propraćena svjetskim ratovima. Nakon Prvog svjetskog rata zaraćene strane uspostavile su Ligu naroda, s namjerom da kroz multilateralni forum izbjegnu slične krize u budućnosti. Institucija se raspala, a svijet je ponovo pao u globalni sukob - još gori nego prvi put.

Iz pepela je izrasla nova institucija, Ujedinjene nacije, s istom misijom, ali većom predanošću. Međutim, istorijski događaji u posljednjih 80 godina pokazali su nemogućnost UN da riješi međunarodne izazove bez podrške velikih sila.

Kao rezultat opadanja geopolitičke moći SAD, svijet ide u pravcu multipolarnosti, ali globalna šahovska tabla više nije jednodimenzionalna. Istovremeno, velike sile igraju partiju šaha na više ploča - bilo da se radi o vojnoj, političkoj ili ekonomskoj sferi.
U vojnom smislu i dalje živimo u unipolarnom svijetu u kojem SAD ostaju jedina sila koja može da projektuje svoju vojnu moć bilo gdje u svijetu. Ekonomski, planeta je odavno zakoračila u multipolarnost - od Pekinga, preko Brisela, do Rijada, centri moći se umnožavaju.
Međutim, politički poredak svijeta je u procesu duboke zbunjenosti, izgubljen između poredaka. Šta će proizaći iz ovog procesa ostaje nejasno, ali je očigledno da velike sile guraju svijet ka političkoj multipolarnosti, a time i ka novim sukobima.

Politički vakuum 

Iako ima status velike sile, Rusija je vojno zarobljena u Ukrajini, što joj onemogućava da projektuje svoju vojnu moć dalje od istočne Evrope i centralne Azije. U praksi, Rusija je globalna sila s regionalnim kapacitetima. Ovo je, ipak, za Kremlj dobra vijest, jer time ne predstavlja suštinsku prijetnju SAD, što je i trenutnom američkom establišmentu postalo jasno.

Primarni fokus SAD preusmjeren je na obuzdavanje Kine, koja jedina može ozbiljno da zaprijeti Amerikancima na globalnoj sceni. Tramp želi što brže da ugasi požare u Evropi i na Bliskom istoku, da bi se u potpunosti mogao fokusirati na region jugoistočne Azije. Kao rezultat toga Bijela kuća je pokazala manjak želje da se uključi u veći sukob s Iranom, insistirajući na diplomatskom rješenju. Došlo je i do smanjenja vojne podrške Ukrajini, a na evropske članice NATO-a izvršen je politički pritisak da povećaju svoje vojne budžete na pet odsto nacionalnog BDP-a. 

Sa većim vojnim budžetom Tramp može tvrditi da je Evropa sposobna da se samostalno brani, što mu daje idealan izgovor da premjesti američke trupe iz Evrope i rasporedi ih po jugoistočnoj Aziji. Raspoloženje u Bijeloj kući je očigledno - "Evropo, pozabavi se sama sobom".
Postepeno američko povlačenje s Balkana već je dovelo do stvaranja političkog vakuuma koji pokušavaju da popune različiti centri moći. U političkom smislu, najveći napori dolaze od strane Francuske i Njemačke, dok Rusija i Kina, osim ekonomskog i kulturološkog uticaja, nemaju kapacitete za dalju projekciju moći. 

Iako Bijela kuća insistira na jačanju vojnih kapaciteta evropskih članica NATO-a, nijednoj velikoj sili nije u interesu ujedinjena Evropa s ojačanom vojnom i političkom pozicijom. Zemlje jugoistočne Evrope mogle bi igrati važniju ulogu u novoj spoljnoj politici SAD, koje bi, jačanjem tih država, nastojale da obuzdaju vojni i politički uspon Evropske unije. 
Na važnosti bi mogla dobiti i politička platforma "Inicijativa tri mora",“ koja okuplja 17 zemalja istočne i jugoistočne Evrope, a nova američka administracija je pokazala određene simpatije i prema srpskom pitanju. Otuda ne treba da čudi izbor Marka Brnovića za novog ambasadora SAD u Srbiji, čime je Donald Tramp pokazao da se region Balkana za novu američku administraciju nalazi visoko na listi geopolitički važnih područja.

S druge strane, zbog svoje važnosti, može doći do određenih ustupaka i većeg političkog povratka Turske na Balkan. Turska je pokazala spremnost da poveća svoj vojni kapacitet u međunarodnim misijama na Kosmetu i u BiH. Male države mogu da prežive geopolitičke sukobe jedino realpolitikom, što bi u slučaju srpskog naroda podrazumijevalo svojevrsni ideološki egzorcizam, kako od komunizma, tako i od neosviještene vjere u spas od velikih sila. U svijetu definisanom principima makijavelizma, suverenizam se ostvaruje prihvatanjem ograničavajućih realnosti, ali i hrabrošću da se gradi autonomni put. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.