Test sadašnjosti

Danas, 27. januara, obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na holokaust.

Prošla je 81 godina od oslobađanja Aušvica-Birkenaua, najzloglasnijeg nacističkog logora smrti.

Holokaust je bio najstrašniji genocid u modernoj evropskoj istoriji - sistematsko, državno organizovano ubistvo šest miliona Jevreja od strane nacističke Njemačke i njenih saradnika, zajedno s drugim nevinim žrtvama. Porodice su izbrisane, cijele zajednice nestale, a ljudsko dostojanstvo potpuno uništeno.

Ali zašto je važno da se ovaj dan obilježava?

Da li je to samo još jedan datum u kalendaru, događaj koji pripada prošlosti? Ili bi ovaj dan trebao da nas suoči sa sadašnjošću i utiče na vrijednosti koje prenosimo budućim generacijama? Šta smo zaista naučili iz holokausta i, još važnije, jesmo li uopšte išta naučili?

Ovo nisu apstraktna pitanja. Ona su danas bolno aktuelna.

• KOLEKTIVNO KAŽNjAVANjE

Antisemitizam ponovo raste, i to snažnije nego ikada, posebno nakon 7. oktobra 2023. godine. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste koliko je postao društveno prihvatljiv, pod izgovorom "političke kritike" izraelske vlade. Međutim, poruke koje se čuju na nasilnim protestima širom gradova i univerzitetskih kampusa, kao i konkretna djela koja ih prate, govore nešto sasvim drugo.

Ako smo vjerovali da će sjećanje na holokaust naučiti svijet da iskreno brine o ljudskim pravima, nedavni događaji su razotkrili surovu istinu: ljudska prava su, u mnogim slučajevima, postala selektivna.

Sedmog oktobra, hiljade ljudi u Izraelu ubijene su u svojim domovima i u svojim krevetima - Jevreji i ne-Jevreji. Masakr je počinio Hamas, palestinski teroristički pokret čija povelja otvoreno poziva na ubistvo svakog Jevreja. U tom pohodu teroristi su ubijali bez razlike - Jevreje, hrišćane, muslimane i budiste.

Ipak, već narednog dana, prije nego što je Izrael uopšte započeo vojni odgovor, širom svijeta izbili su protesti. Ne protiv počinilaca, već protiv žrtava. Takozvani "branioci ljudskih prava" odmah su doveli u pitanje pravo Izraela na samoodbranu. Ti protesti su vrlo brzo prerasli u nešto mnogo opasnije - talas napada na jevrejske zajednice širom svijeta.

Od 7. oktobra sinagoge širom svijeta su vandalizovane, paljene ili napadane. Od Tunisa do Njemačke, od Kanade do Francuske, od Australije do Sjedinjenih Američkih Država - jevrejske bogomolje, simboli vjere, zajednice i sjećanja, bile su meta napada samo zato što su jevrejski prostori.

Najnoviji stravičan napad, u kojem je život izgubilo 15 ljudi, dogodio se na plaži Bondi u Sidneju, u Australiji, dok su Jevreji obilježavali Hanuku.

Ovo nije politički protest. Ovo nije kritika vlade. Ovo je kolektivno kažnjavanje jednog naroda.

• MORALNI PREOKRET

Posljednjih sedmica čak je i Njujork, koji se dugo smatrao sigurnim mjestom za jevrejski život, svjedočio protestima ispred sinagoga, gdje su demonstranti uzvikivali: "Podržavamo Hamas". Ne ispred izraelskih ambasada. Ne ispred konzulata. Ispred sinagoga. Kao da je samo biti Jevrej postalo neprihvatljivo.

Istorija bi zbog ovoga trebalo da nas duboko uznemiri.

Istovremeno, milioni Iranaca rizikuju svoje živote tražeći osnovna ljudska prava. Desetine hiljada su ubijene, zatvorene ili mučene od strane vlastitog radikalnog režima. Ipak, ulice svijeta uglavnom ćute.

Još je više uznemirujuće to što neki otvoreno priznaju da ne podržavaju iranski narod, ne zato što sumnjaju u nepravdu koju trpe, već zato što Iranci ne napadaju Izrael.

Ovakav moralni preokret trebalo bi da nas proganja.

Međunarodni dan sjećanja na holokaust nije ustanovljen samo da bi se oplakivale jevrejske žrtve. Njegova svrha je bila univerzalno upozorenje - da pokaže šta se dešava kada se mržnja normalizuje, kada se nasilje opravdava i kada svijet okreće glavu.

Holokaust nije počeo gasnim komorama. Počeo je riječima. Ravnodušnošću.

Ako ovaj dan treba da ima ikakvo značenje, ako treba da bude više od praznog rituala, onda moramo napraviti jasan moralni izbor. Moramo odbaciti selektivnu empatiju. Moramo odbiti da opravdavamo antisemitizam, bez obzira na to kako je upakovan. I moramo dosljedno braniti ljudsko dostojanstvo.

Na ličnom planu, prije šest sedmica izgubila sam oca. Bio je preživjeli holokausta.

Svoja sjećanja nije nosio kao lekcije iz istorije, već kao lično iskustvo - strah, gubitak, preživljavanje i snagu.

Preživjeli holokausta polako odlaze. Uskoro više neće biti nikoga ko može reći: "Bio sam tamo. Vidio sam. Proživio sam".

U njihovo ime i zbog budućih generacija, moramo nastaviti pričati njihove priče. Moramo čuvati njihovo nasljeđe ne samo sjećajući se kako su Jevreji umirali već i braneći kako danas žive.

Sjećanje na holokaust nije priča o prošlosti.

To je pitanje ko biramo da budemo danas.

(autorka je ambasadorka Države Izrael za BiH sa sjedištem u Tirani)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.