Svaka roba ima svog kupca

Stara narodna kaže da svaka roba ima svog kupca. Tako je i sa stanovima i apartmanima čije mjesečne kirije u Banjaluci danas dostižu i po nekoliko hiljada maraka.

Dok većina građana na takve oglase gleda sa nevjericom, vlasnici luksuznih nekretnina uvjereni su da će se uvijek naći neko spreman da plati traženu cijenu.

Jedan od takvih oglasa nudi stan od 120 i više kvadrata u centru grada za  4.000 KM mjesečno. U prevodu na narodni jezik, riječ je o stanu sa najsavremenijom opremom, privatnim garažama, pametnim sistemima, poput rasvjete i roletni na daljinsko upravaljanje, velikom terasom, obezbjeđenjem i naravno potpuno opremljen dizajnerskim namještajem koji je čak kupljen u Italiji. 

Uz sve to, vlasnik jasno navodi da su poželjni zakupci diplomate, predstavnici stranih kompanija i dobro plaćeni menadžeri.
I tu se nameće logično pitanje. Ako je riječ o tako uskom krugu potencijalnih podstanara, kako je moguće da ponuda ovakvih nekretnina iz godine u godinu raste? Da li Banjaluka zaista postaje grad u kojem je sve više stranaca i visoko plaćenih menadžera ili su vlasnici uvjereni da će se uvijek naći poneki zakupac spreman da izdvoji ogroman novac za prestižnu adresu?

Stručnjaci s pravom podsjećaju da ovakvi primjeri nisu realna slika tržišta i da većinu ponude i dalje čine znatno pristupačniji stanovi. Ali, isto tako je činjenica da najatraktivniji dijelovi grada sve više postaju prostor rezervisan za one sa dubljim džepom.

Nekadašnji centar Banjaluke, prepoznatljiv po porodicama, studentima i mladim ljudima, postepeno mijenja svoje lice. Na mjestima starih kuća niču moderne zgrade sa cijenama koje daleko prevazilaze mogućnosti prosječnog građanina. Istovremeno, vrijednost kvadrata i zakupnine rastu mnogo brže nego što rastu plate većine stanovnika. Zato nije čudo što mnogi građani sve teže prepoznaju grad u kojem su odrastali.

Mnogi mladi bračni parovi i porodice sve češće traže stan u prigradskim naseljima jer su cijene u centru odavno izmakle kontroli. Drugi odlaze u inostranstvo, jer u gradu u kojem su rođeni više ne mogu da priušte ni garsonjeru, a kamoli luksuzni stan sa panoramskim pogledom.

Naravno, niko ne spori pravo vlasnika da svoju imovinu ponudi po cijeni koju smatra opravdanom. Tržište će pokazati da li je ona realna. Međutim, kada kirija jednog stana premašuje nekoliko prosječnih plata, onda takvi oglasi prestaju biti samo priča o nekretninama i postaju pokazatelj sve većeg jaza između onih koji mogu i onih koji ne mogu.

Jer svaka roba, zaista, ima svog kupca. Ali svaki grad bi trebalo da ima mjesta i za svoje građane.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.