Suverenost na ugalj

Dok nadležni decenijama trube o energetskoj stabilnosti i kako imamo najjeftiniju struju u regionu, najnoviji kolaps termoelektrane Ugljevik ogolio je do gole kože svu bijedu lošeg i nedomaćinskog upravljanja javnim resursima.

Termoelektrana, koja leži na milijardama tona uglja, vrijednom resursu koji je trebalo da garantuje sigurnost decenijama, ponovo je stala sa radom.

Sve se desilo samo nekoliko dana nakon što je jedva pokrpljena i puštena na mrežu zahvaljujući uvozu uglja iz stotinama kilometara udaljenog Prijedora. Ne možemo da se ne zapitamo kako je moguće da zemlja čije procijenjene rezerve uglja, kako neki tvrde, se broje u milijardama tona dođe u ovakvu situaciju. Odgovor se možda krije u onoj rečenici slavnog Seneke: "Nije da imamo malo, nego mnogo rasipamo".

Ovo je apsurd nad apsurdima. Imate grad čije ime odzvanja kao sinonim za crno zlato, koji doslovno leži na riznicama po nekim procjenama između pet i sedam milijardi tona uglja, a termoelektrana u tom istom gradu ponovo stane, jer... nema uglja! ​To je otprilike kao da živite u pustinji, a ostanete bez pijeska. Za ovaj apsurd ima sasvim logično objašnjenje, a to je da živimo u zemlji čuda kojom upravljaju "stručnjaci" sumnjivih diploma i čvrstih partijskih knjižica. Tamo gdje se fotelje dijele po dubini, a rudarski eksploatacioni planovi i otkrivke zamjenjuju stranačkim i lobiranjem po poznanstvu, a ne po struci logično je da resursi nestaju.

Javna preduzeća u sektoru energetike odavno nisu pokretači razvoja, već glomazni partijski plijen u koji se zapošljavaju nestručni kadrovi po članskoj karti, dok se ključni resursi i eksploataciona polja zanemaruju. Umjesto da se domaćinski planira otkrivka i dugoročni rad rudnika, fotelje su služile za namirenje apetita lokalnih moćnika, a sve pod plaštom "nacionalnog interesa". Rezultat katastrofalnog upravljanja doveo nas je do istorijskog apsurda, od giganta i regionalnog izvoznika električne energije, postali smo uvoznik zavisan od tuđe milostinje i kriznih ugovora teških stotine miliona maraka.

​Najtragičniji dio ove energetske lakrdije jeste činjenica da nadležni nikada ne snose posljedice za vlastiti nerad i loše upravljanje, već se sve svaljuje na leđa običnih građana i privrede.

​Svaka marka bačena na sumnjive nabavke, svaki dan zastoja TE Ugljevik i svaka zakrpa plaćena privatnim dobavljačima po tajnim i netransparentnim cijenama direktno se odražava na inflaciju.

Sve ovo srozava standard svih nas dok cijene struje rastu da bi se pokrili tuđi nerad i pljačka. Na sve to još nam sole pamet da ne kažem "u zdrav mozak" i govore kako imamo najjeftiniju struju, ne govoreći kakve su nam plate i rashodi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.