Šta stane u dvadeset godina?

U istoriji je dvadeset godina i malo i mnogo. I sama riječ istorija ima više mogućih značenja. Istorija može biti školski predmet, može biti nauka, odnosno naučna oblast, književni žanr, ali kolokvijalno najčešće biva, da tako kažemo, spisak važnih događaja.

Prije četiri nedjelje na ovom istom mjestu obilježili smo tekstualno dvadeset godina od pada takozvanog "aprilskog paketa". Malo manje od mjesec dana od pada "aprilskog paketa"; u istom jugoslovenskom zapadnobalkanskom susjedstvu jedan važniji "paket" je - prošao; majski paket da tako kažemo. Naime, na referendumu za nezavisnost Crne Gore, referendumu vrlo specifičnom ostvarena je dovoljna većina da odluka o nezavisnosti prođe. Time je na neki način okončan proces koji je počeo petnaestak godina ranije, a možda čak i tridesetak, proces raspada Jugoslavije "od Vardara pa do Triglava". I time nije započela samo era nezavisnosti Crne Gore, nego i era nezavisnosti Srbije. Kako se to desilo i šta se desilo u međuvremenu?

SLOVAČKA VEZA

Kao rezultat Versajskog poretka pojavile su se i Čehoslovačka i Jugoslavija. Kao rezultat dogovora iz Teherana i iz Jalte došlo je do aksioma da se neće priznati nikakve promjene granica koje bi bilo posljedica Hitlerovih osvajanja i akcija. Otud su poslije 1945. obnovljene i jedna i druga zemlja, sada u formi socijalističkih federacija. Čehoslovačka se raspala baršunasto, a Jugoslavija krvavo. Nadzor posljednjeg koraka raspada Jugoslavije, razvod Srbije i Crne Gore, u ime međunarodne zajednice nadzirao je jedan Slovak - Miroslav Lajčak. Lingvisti kažu da kada bi se pravio nekakav "slovenski esperanto", jezik koliko-toliko razumljiv i lak za učenje svim nativnim govornicima slavenskih jezika, da bi najracionalnije bilo da mu osnova bude slovački. Osim što će nadzirati crnogorski referendum, Lajčak će biti i visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, kao i diplomata nadležan za dijalog Beograda i Prištine, da se sada ne bavimo njegovim danima na čelu diplomatije Republike Slovačke. Dovoljno star da prođe kroz SSSR školu spoljnje politike, dovoljno mlad da završi u Epstajnovim fajlovima, Lajčak je zapravo dobra figura za neki širi i opširniji, literarniji, žanr, a ovdje taj detalj samo usputno provlačimo. Stoga je vrijeme da pređemo na specifičan matematički momenat u vezi sa ovim referendumom.

PROPORCIJE

U kontekstu raspada Jugoslavije postojale su dvije karakteristične proporcije gdje je jedna strana malo veća, a druga otud tek malo manja. Prvi slučaj je teritorijalni odnos bh. entiteta i famozna proporcija 51:49. U Crnoj Gori smo uoči referenduma imali dogovor o "zlatnom rezu" po liniji 55:45. Ideja je bila da ovdje rezultat ne smije da bude tijesan u apsolutnim brojevima, a da bi bio prihvatljiv svima. Neki "montenegrinski nacionalisti" i danas će reći da ovaj uslov nije bio fer. Kakav god bio, s njim su se unaprijed složili svi akteri, a to je jedino što se broji. Uglavnom, u kontekstu tog (pred)uslova, rezultat je bio skoro nevjerovatno "tijesan". Nezavisnost je prošla za pola procentnog poena: rezultat je bio 55.5 "za" i 44.5 "protiv". Izlaznost je bila izuzetno velika: preko 86 procenata. Govorkalo se i tada da pobjeđuje ne onaj ko dobiva više glasova, nego onaj koji kroji spisak. Crnogorska dijaspora iz zemalja zapadne Evrope masovno je tog maja stizala u zavičaj da glasa, dok je velikom broju ljudi rodom iz Crne Gore koji su prethodnih godina i decenija živjeli u Srbiji glasanje onemogućeno ili veoma otežano. Bilo kako bilo, rezultate nijedan ozbiljan akter nije dovodio u pitanje i nezavisnost je sprovedena pa je Crna Gora postala članica UN i svih relevantnih međunarodnih organizacija. Petnaestak godina nakon sticanja nezavisnosti Crnu Goru je vodila ista politička struktura predvođena Milom Đukanovićem. Ključni spoljnopolitički događaj u dosadašnjem toku crnogorske nezavisnosti bilo je priključenje NATO-u, odnosno činjenica da je Crna Gora postala punopravna članica ove vojno-političke asocijacije. U tom smislu ova zemlja je bez izuzetka slijedila NATO smjernice: od priznavanja nezavisnosti Kosova do uvođenja sankcija Ruskoj Federaciji. Paralelno s tim tekao je proces identitetskog inženjeringa. Insistiralo se na različitosti crnogorskog jezika u odnosu na srpski, ali udar na Srpsku pravoslavnu crkvu bio je poslovična kap koja je prelila čašu.

OD LITIJA DO PREDVORJA EU

Izbjegavanje formalnog rješavanja pravnih i imovinskih odnosa sa SPC dovelo je do takozvanog Pokreta litija koji je bio najveći motor da se vlast na kraju ipak promijeni. Ključne ličnosti u tom periodu bili su mitropolit Amfilohije i Dritan Abazovič. Ima neke logike u tome da je potonji potpisao "temeljni ugovor" sa SPC u ime države Crne Gote. Ipak, u srednjoročnom i dugoročnom smislu, najveći politički dobitnici bila su dvojica mlađih ljudi koji su isprva predstavljani kao eksperti: Milojko Spajić i Jakov Milatović. Jedan je danas premijer, a drugi predsjednik države. Njih dvojica su na čelu zemlje u periodu dok se Crna Gora ubrzano približava Evropskoj uniji i dok biva prilično izgledno i očigledno da bi upravo Crna Gora trebalo da postane naredna članica EU. Njihovi mandati daleko od toga da su lišeni izazova. Kao zemlja sa malim brojem stanovnika Crna Gora je pod većim uticajem dolaska emigranata što ruskih i ukrajinskih, što turskih. Takođe, određena identitetska relaksacija stvorila je i neku vrstu vakuuma na dijelu političke scene. Sa ekonomske tačke gledišta Crna Gora je možda i previše zavisna od prihoda od turizma, mada na nivou nekih makroekonomskih pokazatelja situacija i nije odveć loša. Ne precjenjujući relevanciju lične impresije, kao neko ko ne živi u Crnoj Gori, ali prilično često navraća, čini mi se ipak uprkos pozitivnim signalima u vezi sa ključnim spoljnopolitičkim ciljevima, među ljudima postoji nekakvo potmulo nezadovoljstvo. Bilo bi možda pretenciozno prozvati to "strahom od istorijske beznačajnosti", ali u nekom lokalnom dijahronijskom kontekstu ni to možda nije sasvim lišeno smisla. Naposljetku, a što se tiče pitanja iz naslova: U ovih dvadeset godina stalo je s jedne strane puno, a s druge strane zapravo malo toga. Uz svu banalnost o čaši koja je iz jedne perspektive polupuna, a s druge poluprazna, to ovdje nije loše pogođena slika. Jedna perspektiva tobože nema alternativu, a opet je zapravo sve otvoreno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.