Šta nije jasno?

Republika Srpska i Srbija. Dvije zemlje, svaka za sebe i za onu drugu i jedna jedinstvena rijeka koja ne dijeli već spaja, a s obje strane želja, vjera i nada da svi narodi žive u miru, posebno u ovom našem buretu baruta.

To su ključne poruke koje uporno ponavljaju rukovodstva Srpske i Srbije. Taj stav je okosnica i Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda usvojene prije godinu na zasjedanju Svesrpskog sabora i evo godina prođe, a napadi na sve što je tamo napisano traju li, traju. 

A zašto? E, pravog odgovora na to pitanje nema, ali ima potrebe da se Srbi na svaki mogući način podijele, da ne kažem i unište. Da nestane i ta, kako jednom reče jedan uvaženi profesor, pravoslavna brana koja smeta zapadu da lakše dođe do istoka. 

U toj famoznoj svesrpskoj Deklaraciji samo je na papir stavljeno ono o čemu se gotovo svaki dan priča. Ono što, kako se kaže, i ptice na granama znaju, a to je, između ostalog, da srpski narod, ma gdje bio, treba da čuva vjeru, pismo, svoju kulturu, identitet. Tamo piše da Srpska i Srbija traže da svi strogo poštuju i primjenjuju ono što piše u najvažnijim dokumentima iz novije istorije ovog podneblja, a to su Dejtonski sporazum koji se tiče BiH i statusa Republike Srpske te Rezolucije 1244 u vezi sa Kosovom i Metohijom. 

I šta je tu sporno? Šta nije jasno? Zbog čega se srpskom narodu čak i u ovom vijeku demokratije i diplomata koji žive od propovijedanja upravo te priče brane baš ta neka osnovna ljudska prava? Zašto svi skaču i na pomen bliže saradnje, na primjer Srpske i Srbije? Zašto se samo srpskom narodu brani pravo na istoriju, mišljenje i govor? Da li bi protivnici svega što nosi prefiks srpski ili srpsko bili srećni kada bi mogli da ga izbrišu? Bili bi, ali teško da će to doživjeti. I savremenici i njihovi nasljednici. 

Srpski narod je jedan narod. Strane sile su kroz istoriju, a boga mi i pojedini Srbi, činili veliku uslugu onim koji odavno imaju jedan cilj, a to da Srba ne bude ili da, ako već moraju da postoje, i dišu kako drugi žele. 

Republika Srpska i Srbija nisu samo zemlje srpskog naroda. Svima je jasno i svi koji njima rukovode znaju da u njima žive i oni koji nisu Srbi, koji nisu pravoslavci i tako i treba jer ljude treba da dijelimo, ali na dobre i loše. 

Jer ako ćemo tjerati mak na konac, ne vjerujem da ima baš nešto Bošnjaka i Hrvata koji su odbijali da, na primjer, pošalju djecu u vrtić koji je izgrađen zahvaljujući donacijama iz Srbije ili da ne žele da se liječe u ustanovama koje su na isti način uređene ili modernizovane. 

Nije problem u običnom dobrom narodu, već u poganim političarima koji ne uspijevaju godinama da ohlade svoje usijane glave, a glupostima pune tuđe. Onima koji bi prodali dušu i crnom đavolu samo da već jednom imaju svoju državu ili da se ujedine sa onima sa kojima dijele iste korijene. I koji bi na tom putu gazile sve pred sobom, a ne kao Srbi pozivali na mir i tražili poštovanje za pretke i potomke. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.