Sreća u nesreći

Kad su sva ekonomska kola krenula nizbrdo, zajedno sa radnicima koji bježe da rade u inostranstvo, neka je bar neko tu da trlja ruke. Kako sada stvari stoje kašika u med sve češće upada onima koji su ostali da rade kod domaćih poslodavaca.

Taj izbor, zajedno sa krizom oko nestašice radne snage i strahom da i ovo što je ostalo ne ode, natjeralo je domaće gazde da povuku (za njih itekako) nepopularne poteze. Benefiti u vidu regresa, bonusa i fleksibilnog radnog vremena sve češći su u ponudi pred onima koji biraju između gastarbajterskog i domaćeg hljeba.

Teško je procjeniti šta je bolji izbor, ali samo ako se gleda iz ugla napuštanja porodice i zemlje koju voliš. Oko plata i uslova vjerovatno ne bi trebalo da bude dileme. Ogroman broj naših ljudi koji trenutno rade u Sloveniji, Njemačkoj i Švajcarskoj dokazuje tu tezu. Zapravo je apsurdno i pomisliti da je neko odlučio da ostane i radi u rodnom kraju zbog minimalnog poboljšanja radnih uslova.

Naročito ako se uzme u obzir da im većina onog što se sada nudi kao bonus zakonski ili po kolektivnom ugovoru odavno pripada.

Ne treba, naravno, ni previše kritikovati poslodavce. Dobro je da su se konačno sjetili da postoji i nečiji drugi džep osim njihovog. I treba da ostane što više radnika jer je porazno da se ekonomija Srpske oslanja na Indijce koji nam mjese hljeb i Turke i Kineze koji nam prave zgrade.

Zato domaće firme ne žale novac na dobre menadžere koji onima koji su ispod znaju da prodaju priču. Zato je komfor sa više dana godišnjeg odmora često presudniji od novčane sigurnosti i stabilne i visoke plate.

Sve je izvjesnije da će u narednim godinama najveća bitka na tržištu rada biti ona za radnika. Poslodavci sve više ulažu u brendiranje svog radnog okruženja, uvođenje internih obuka, plaćene edukacije i mogućnosti napredovanja, sve kako bi zadržali kadrove. Sve se češće pominje i rad od kuće, skraćeno radno vrijeme ili rad u smjenama prilagođenim porodičnim obavezama.

U nekim sektorima, poput IT-a i finansija, uslovi su već dostigli evropski nivo, ali u proizvodnji, trgovini i ugostiteljstvu situacija je i dalje daleko od idealne. Međutim, čak i tu se osjeća pritisak, jer radnika jednostavno nema.

Ako domaći poslodavci ne prihvate novu realnost, postoji realna opasnost da se privreda uruši ne zbog nedostatka kapitala, već zbog nedostatka ljudi. Radnik više nije samo trošak, već investicija. I oni koji to shvate na vrijeme, imaće kome da predaju ključeve svoje kompanije kad za to dođe vrijeme.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.