Smogovci

Banjaluka je već sedmicama među najzagađenijim gradovima u regionu, povremeno i na evropskim listama neslavnih rekordera. Mjerenja su nedvosmislena, aplikacije nemilosrdne, a vazduh težak i opipljiv. Jedino što je maglovitije od smoga jeste - odgovornost.

Građani udišu vazduh koji se, po svim relevantnim zdravstvenim i ekološkim standardima, ne bi smio udisati. Štetne čestice danima i sedmicama prelaze dozvoljene vrijednosti, dok preporuke da se izbjegava boravak napolju zvuče kao cinična poruka u gradu koji je nekada ponosno isticao svoje aleje i parkove. Nema alternative – ljudi moraju na posao, djeca u školu, stariji kod ljekara. Smog nije izbor, već nametnuta svakodnevica.

Grijanje na čvrsta goriva, dotrajale kotlovnice, saobraćaj koji raste brže od bilo kakvog planiranja i potpuno odsustvo sistemskih mjera - sve je to odavno poznata priča. Ali pravi problem Banjaluke nije u dijagnozi, već u hroničnom izostanku reakcije. Kada zagađenje traje dan ili dva, nadležni se pozivaju na vremenske uslove. Kada traje sedmicama, nastaje institucionalna tišina, kao da se problem sam od sebe treba raspršiti.

Ne postoji ni elementarni plan kratkoročnih mjera za kritične dane: nema ograničenja saobraćaja, nema besplatnog javnog prevoza, nema jasnih i blagovremenih upozorenja, niti vidljive kontrole najvećih zagađivača. Još manje postoji ozbiljna dugoročna strategija koja bi građanima dala nadu da ovo nije nova, prihvaćena normalnost.

Najveći apsurd, ipak, leži u činjenici da, uprkos višesedmičnom alarmantnom zagađenju, nije zabilježena nijedna ozbiljna vanredna inspekcijska kontrola čiji bi cilj bio da se utvrde najveći pojedinačni zagađivači. Ne postoje javni podaci o tome ko je kontrolisan, šta je provjeravano i kakvi su rezultati. U gradu koji se guši, institucije se ponašaju kao da nemaju šta da traže - ili kao da ne žele da nađu.

Tako Banjaluka postaje grad u kojem se vazduh mjeri svakog sata, ali se odgovornost ne mjeri nikad. A kad nema inspekcija, nema ni krivca. Kad nema krivca, problem se, barem formalno, ne dešava. To je mehanizam tišine u kojem je najlakše pustiti da se građani naviknu - na loš vazduh, loše odluke i još gore izgovore. Zato se smog i ponavlja svake zime. Ne zato što je neizbježan, već zato što je tolerisan. Dokle god se zagađenje predstavlja kao prirodna pojava, a ne kao posljedica konkretnog nemara, propusta i odsustva političke volje, Banjaluka će iz godine u godinu ulaziti u istu sivu zonu - između magle i nemara. A grad koji pristane da diše loš vazduh, vrlo brzo pristane i na sve ostalo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.