Skupoća bez pokrića

Postoje brojevi koji izgledaju ohrabrujuće i postoji stvarnost koja ih tiho demantuje. Ovo najbolje pojašnjava našu realnost, kada se kaže da su plate porasle. Iako to zvuči kao vijest koja bi trebalo da donese bar malo olakšanja, u stvarnosti je drugačije, jer je povećanje odavno pojela inflacija.

Ukoliko jedna prosječna plata pokriva tek nešto više od polovine potrošačke korpe, onda je jasno da raja živi mnogo lošije od državne statistike. Nije problem u tome što građani "ne znaju da rasporede novac", već u tome što im nije omogućeno da zarade dovoljno za osnovno, dok cijene, bez prave kontrole, divljaju iz dana u dan.

Dvije plate u domaćinstvu više nisu garancija sigurnosti, već preduslov da se preživi mjesec bez dugova. Kada ekonomisti kažu da je za status srednjeg sloja potrebno od 3.000 do 3.500 maraka mjesečno, jasno je da je to za većinu stanovnika Srpske nedostižno. Srednja klasa ne nestaje naglo, već se polako topi kroz račune, cijene i svakodnevne kompromise.

Posebna težina leži u činjenici da cijene sve više liče na evropske, dok plate ostaju balkanske. Hljeb, mlijeko, ulje, meso sve manje odstupaju od cijena u mnogo razvijenim ekonomijama Evrope, a u nekim slučajevima ih i premašuju. Razlika je u tome što tamo osnovne namirnice uzimaju manji dio plate, a ovdje njen najveći dio. Suština problema nije samo u tržišnim kretanjima, već u svjesnoj pljački naroda kroz visoke marže i poreze, na koje država gleda kroz prste ili čak blagonaklono. To nije slučajnost, jer državi svakako odgovaraju više cijene, jer time se u budžet sliva više para. U ambijentu u kojem cijene lako rastu, a standardi stagniraju, teško je izbjeći utisak da sistem više štiti profit nego građane. Kazne koje bi trebalo da disciplinuju tržište često ostaju simbolične pa postaju tek trošak poslovanja, a ne stvarna mjera zaštite. Cijene goriva dodatno opterećuju sve, od transporta do hrane. One, kada nafta poskupi na svjetskom tržištu, uzlijeću brzinom rakete, a kada pojeftini, padaju kao perje. Najava vlasti u Republici Srpskoj o povratu dijela akciza na gorivo zvuči kao mjera koja bi trebalo da donese olakšanje građanima. Ovo, bar na prvi pogled, ispada kao velikodušna briga vlasti za raju, običan puk. Međutim, kada se sve spusti na nivo stvarnog efekta, postaje jasno da je riječ o simboličnom potezu. Rezultat svega kod nas je paradoksalan, jer iako nominalne cijene goriva nisu najviše, građani BiH sve plaćaju skuplje.

U takvoj slici rast plata gubi težinu, jer ako istovremeno rastu i cijene, onda se ne radi o napretku, već o trčanju u mjestu. Pitanje više nije da li postoji ekonomski rast, nego ko ga zaista osjeća. Kako je govorio Karl Marks "akumulacija bogatstva na jednom polu istovremeno je akumulacija bijede na drugom". U tome možda i leži najjednostavnije objašnjenje naše stvarnosti.

Nebojša Tomašević ✓ Novinar

Nebojša Tomašević je diplomirani novinar i magistar međunarodnih odnosa, sa više od 20 godina iskustva. U „Glasu Srpske“ radi od 2003, a od 2008. piše za rubriku crna hronika, sa fokusom na pravo i pravosuđe.

Sve vijesti autora →

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.