Skupa sjećanja

Prepričavanje dogodovština sa maturskih putovanja iz Španije, Italije ili Grčke, koje same po sebi nose posebnu čar i obrazovnu vrijednost, za mnoge buduće srednjoškolce moglo bi postati nemoguća misija.

Ne zato što djeca nemaju želju da upoznaju svijet, već zato što roditelji sve teže mogu da isprate troškove koji iz godine u godinu nemilosrdno rastu.

Ono što je prije deceniju bilo dostižno prosječnoj porodici, danas je za mnoge čist luksuz. Osmodnevna ekskurzija u Grčku ili Španiju nekada je koštala između 500 i 750 maraka, dok danas za taj novac đaci teško mogu otputovati i na trodnevni izlet u unutrašnjost regiona, a kamoli obići mediteranske destinacije i znamenitosti koje ostavljaju trajan utisak.

Iako su inflacija i poskupljenja učinili svoje, sporno je što se stiče utisak da se sa ponudama olako licitira, računajući na to da će se roditelji, zbog svoje djece, uvijek nekako snaći.

Danas cijena putovanja praktično dostiže iznos jedne mjesečne zarade, koju mnogi radnici u realnom sektoru i ne primaju, pa đački izlet postaje najveća stavka u mjesecu, veća i od računa i od osnovnih životnih potreba. Pitanje više nije da li dijete treba da ide, već kako obezbijediti novac a da se porodica dodatno ne zaduži. 

Roditelji se zato dovijaju, uzimaju kredite i odriču se sopstvenih potreba, samo da njihovo dijete ne bi bilo izuzeto i da ne osjeti razliku u odnosu na vršnjake. Svaka nova ponuda koja stigne na školske adrese kao da dodatno produbljuje jaz između želja i surove stvarnosti, ostavljajući mnoge klupe prazne tokom dana predviđenih za putovanje. 

Sistem koji bi trebalo da njeguje zajedništvo time nesvjesno postavlja barijere, dijeleći učenike na one koji sebi mogu priuštiti svijet i one koji ostaju zarobljeni u finansijskim ograničenjima. Umjesto da se traže povoljniji aranžmani ili subvencionisani modeli, teret se u potpunosti prebacuje na pleća porodice, koja već odavno puca pod pritiskom svakodnevnih poskupljenja. 

Potrebna je hitna revizija načina na koji se ove aktivnosti planiraju, kako bi se zaustavilo pretvaranje obrazovanja u komercijalnu trku za profitom. Ipak, ostaje pitanje da li je normalno da školska ekskurzija postaje finansijski podvig i svojevrstan test izdržljivosti za porodicu. Ako je cilj ekskurzije da proširi vidike i donese nova znanja, onda bi trebalo tražiti model da ona bude dostupna većini, a ne privilegija odabranih. Kada školska putovanja postanu mjerilo finansijske moći, jasno je da su sjećanja postala preskupa za prosječan džep, a generacije koje dolaze o evropskim metropolama učiće samo iz udžbenika, umjesto da ih pamte po sopstvenim koracima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.