Sit gladnom ne vjeruje

Ukoliko gledamo samo statistiku, za koju se inače kaže da je netačan zbir tačnih podataka, u BiH je hrana jeftinija nego u većini evropskih zemalja.

Brojevi govore da su indeksi cijena niži, međutim, stvarni život ne plaća se indeksima, već platom, a upravo tu počinje problem koji se ne vidi u statistikama.

Kada se uporede primanja Evropljana i BiH sa troškovima na njihovim tržištima, vidimo da je naš standard života drastično lošiji od onih na zapadu, ali i na istoku. Iako statistika pokazuje niže cijene, građani BiH za osnovne životne namirnice izdvajaju i do polovine primanja, što jasno pokazuje koliko je stvarni standard daleko od evropskog.

U razvijenim zemljama EU taj udio plate višestruko je manji pa slobodno možemo reći da je kod nas hrana realno skuplja, jer dolazi na sto ljudi čije plate ne prate ni cijene, a kamoli evropski standard.

Upravo ovo pokazuje da je statistika netačan zbir tačnih podataka i ne može biti ogledalo našeg društva te su stvari na terenu dosta drugačije i naše tržište funkcioniše po principu "ko preživi pričaće".

Marže trgovaca ostaju visoke, cijene rastu brže nego primanja, a niko u vlasti ozbiljno ne govori o tome kako to utiče na standard i život ljudi. Ovakvo stanje vlastodršcima i odgovara, više cijene znače veći porez i više para u budžetu za skupe limuzine političara.

Tako država, umjesto da štiti kupovnu moć građana, uglavnom brine o stabilnosti budžeta i ponosno ističe indekse i porede nas sa EU.

Međutim, kao što nas pogađa siromaštvo, tako nas pogađa i vrijeđanje u zdrav mozak, jer oni koji nas vode stalno govore kako nam je najjeftinija struja, voda i šta sve još ne. S druge strane običan čovjek jedva sastavlja kraj s krajem, što oni koji imaju ne vide, jer "sit gladnom ne vjeruje".

Tako na papiru imamo stabilnost i potvrdu da smo jeftiniji od drugih, ali u stvarnosti svakodnevno tiho osiromašenje.

Ovakva neravnoteža gura nas u začarani krug siromaštva i nije onda čudo što mladi i produktivni odlaze. Ekonomija u kojoj se rad ne isplati, a preživljavanje postaje vještina, ne može zadržati budućnost. Ostaju penzioneri, socijalno ugroženi i mali broj onih koji u mutnim vodama visokih cijena i slabih institucija znaju dobro plivati.

Kako je još Aristotel zapisao: "Siromaštvo je izvor pobune i zločina", a kod nas bismo mogli dodati i izvor masovnog odlaska.

Zato statistika jedino može uljepšati stvarnost, ali prazna kolica u prodavnici ne čitaju izvještaje. Međutim, kad se narod počne navikavati na siromaštvo, to više nije ekonomski problem, već sistemski neuspjeh.

Nažalost ovaj neuspjeh kod nas se prestavlja kao uspjeh, jer bar na papiru jeftiniji smo od drugih. Tako se siromaštvo kod nas ne rješava, već statistički opravdava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.