Šanse i promašaji

Situacija neuobičajena za predizborno vrijeme vlada trenutno u Republici Srpskoj. Ne, nije riječ o tome da partije nisu krenule u kampanju mnogo prije zakonskog roka.

Golim okom je vidljivo da su svi manje ili više u kampanji. Silne inicijative, davanja, briga za socijalno ugrožene, najava investicionih ciklusa... Sve to, iako se podvodi pod institucionalno djelovanje, nije ništa drugo no kampanja. Nije svojstveno samo ovdašnjim političarima, a nije ni zabranjeno. Kao što nije zabranjeno to uočavati. Ko hoće da gleda.

A ko hoće da gleda, može da vidi još štošta. I tu dolazimo do onog neuobičajenog dijela. U protekle dvije decenije, koliko su na vlasti SNSD i partneri, njima suprotstavljeni politički blok na gotovo svake izbore, bilo opšte, bilo lokalne, ulazio je u sve gorem stanju partijske infrastrukture, oslabljen izvana i iznutra, obogaćen preletačima i onima koji to žele da postanu. Sve to skupa uticalo je i na loše rezultate, uz tek povremene bljeskove u vidu pobjede na lokalnim izborima 2012. ili trijumfa Mladena Ivanića na izborima za člana Predsjedništva 2014. Sve ostale trke dobijala je vladajuća koalicija, većinu prilično ubjedljivo i bez neizvjesnosti.

Od 2010. do danas opozicija je, uoči opštih izbora, koliko god bila opterećena unutrašnjim problemima, uspijevala da nastupi jedinstveno u kandidaturama za inokosne funkcije. Ognjen Tadić i Mladen Ivanić su bili kandidati 2010. i 2014, Ivanić je ušao u trku i četiri godine kasnije uz tadašnjeg lidera SDS-a Vukotu Govedaricu, dok su 2022. kandidati bili Mirko Šarović i Jelena Trivić. Princip je bio jasan, dva kandidata daju dvije najjače stranke, SDS i PDP.

Uoči oktobarskih izbora stanje u opoziciji nije ni blizu jedinstva kao pomenutih prethodnih godina, što predstavlja svojevrstan paradoks, jer se tom bloku, kao nikada do sada, namjestilo nekoliko povoljnih faktora, na koje nisu imali previše uticaja. Prije svega jedna od tih povoljnosti ogleda se u činjenici da je Miloradu Dodiku zabranjena kandidatura onom nakaradnom presudom Suda BiH na osnovu još nakaradnije odluke Kristijana Šmita. Ako na glasačkom listiću nema Dodika, šanse opozicije jačaju. Pokazali su to i prijevremeni izbori za predsjednika Republike.

Istovremeno, svi listići će, opet zahvaljujući najviše Šmitu, ove godine biti provučeni kroz famozne skenere, što bi trebalo da znači da bar nakon ovih izbora ne bi trebalo da slušamo kuknjavu i jadikovke o izbornoj krađi. Sve povoljno, međutim, nije dovoljno. Naprotiv, sve sluti da upravo u tim faktima svaki od lidera i drugih istaknutih prvaka opozicije vidi neku svoju šansu da se nametne u oktobru. Trenutni kurcšlus je, ako se na sve dodaju sujete i lični interesi, bio neminovan.

Otuda su izgledi da opozicija nastupi u dvije kolone nikad veći. Jednu predvodi Branko Blanuša, po godinama iskusan, ali politički prilično neizbrušen, drugu Draško Stanivuković, kojem nedostaje životnog iskustva, dok ga političkog ima napretek za svoje godine. Tu je i nenavođeni projektil u liku Nebojše Vukanovića i Jelena Trivić, koja sada izgleda kao neka vrsta faktora stabilnosti koji poziva na jedinstvo.

Niko se ne usuđuje da to kaže zvanično, ali jasno je da dobar dio ključnih SDS-ovaca smatra da bi odustajanje Blanuše od kandidature za predsjednika Republike značajno umanjilo broj glasova i za njihove parlamentarne liste. Stanivuković, međutim, kandidaturom nema šta da izgubi, jer i ako ne pobijedi, ostaće gradonačelnik, a značajno će "povući" liste PSS-a i tu novonastalu stranku vjerovatno promovisati u drugu po snazi na domaćoj političkoj sceni. Ako oba budu kandidati, praktično poklanjaju pobjedu SNSD-u. 

Stoga je ključno pitanje za sve da li im je cilj dolazak na vlast i promjene u koje se zaklinju ili je posrijedi borba za puki opstanak na političkoj sceni uz čekanje neke nove šanse. Problem je u tome što već dvije decenije nižu uglavnom promašaje, čak i iz stoodstotnih prilika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.