Sabiranje suštine

Srbi su obilježili Pravoslavnu novu godinu. To nije datum koji poziva na slavlje forme, već na sabiranje suštine. Na kratak, ali neophodan zastoj u vremenu u kojem se čovjek pita gdje je pogriješio, šta je zapostavio i šta još može da popravi. Za razliku od kalendarskog početka godine, Pravoslavna nova godina dolazi onda kada se prvi utisci slegnu, a život se vrati svojoj stvarnosti. Zato ona nosi posebnu težinu. U njoj nema lažnih obećanja niti nametnutog optimizma. Ona podsjeća da vrijeme nije samo prolazak dana već prostor za duhovni rast ili duhovni pad.

Za Srbe, gdje god živjeli - ovaj praznik je podsjećanje da identitet nije stvar trenutka, već zavjet  koji se ne prenosi riječima, već primjerom, žrtvom i vjerom. I upravo zato taj zavjet danas traži odgovornost, a ne pozivanje na prošlost bez sadržaja. Budemo li gledali šta drugi rade i u tome tražili opravdanja za svoje postupke - spasa nam nema. 

Nova godina dočekana je u vremenu opšte neizvjesnosti. Svjetski poredak je uzdrman, a sigurnosti na koje smo navikli pokazuju se kao prolazne. U takvim okolnostima pravoslavlje nudi ono što savremeni svijet sve rjeđe razumije - smirenje i trpljenje. Ono ne obećava lak put, ali uči da je jedini ispravan onaj koji vodi kroz odgovornost i istinu.

Zato su i očekivanja od ove godine jednostavna. Treba nam, prije svega, sabornost. Ne kao prazna riječ, već kao spremnost da se drugi čovjek sasluša, da se razlika prihvati bez mržnje i da se zajednica stavi ispred ličnog interesa. Sabornost nije slabost, već snaga naroda koji zna da opstanak nije moguć bez unutrašnje sloge i mira.

Potrebna je i mudrost, ona tiha pravoslavna koja zna da ćutanje ponekad govori više od riječi. Mudrost koja zna da sloboda bez odgovornosti vodi u samouništenje, a da istina bez ljubavi postaje oružje. Posebno mjesto u pravoslavnom pogledu na svijet pripada porodici kao stubu društva. Ona je poput male crkve, mjesto gdje se uči žrtvi i praštanju. Bez porodice koja stoji na tim temeljima, nijedno društvo ne može biti stabilno. Takođe, treba da djecu otrgnemo od zavisnosti od društvenih mreža, da im posvetimo više pažnje, koja se neće mjeriti minutima, već satima.

Pravoslavlje zato nije samo vjera, već način života. Ono ne insistira na bezgrešnosti, već na pokajanju. Ne traži savršene ljude, već one koji su spremni da priznaju grešku i da je isprave. U vremenu u kojem se odgovornost često prebacuje na druge, ovaj princip djeluje gotovo zaboravljeno. Nakon prazničnih dana ostaje najvažnije pitanje: hoće li sve ovo ostati u sferi riječi ili će postati svakodnevna praksa. Pravoslavna nova godina zato nije početak nečeg novog, već poziv da se vratimo onome što je trajno i jedino što nas može očuvati u ovako turbulentnim globalnim vremenima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.