Rijeke nisu deponija

Poražavajuće je što u 21. vijeku neko i dalje vjeruje da je rijeka najjeftinija deponija i najbrži način da budu izbrisani tragovi. Što je najgore od svega, rješenje za problem skoro da ne postoji. Počinioci će ostati nepoznati, jer smo se navikli da ih ne tražimo dovoljno uporno

Na obali Drine kod Bijeljine pronađeni su leševi svinja. Vjerovatno su bačene pod okriljem noći, bez svjedoka i bilo kakvog traga koji bi uputio na "vlasnika".

Sreća u nesreći je to što na ostacima životinja nije potvrđena afrička kuga. Ali to ne znači da smo bili daleko od ozbiljne katastrofe, jer ovdje nije problem samo u svinjama.

Poražavajuće je što u 21. vijeku neko i dalje vjeruje da je rijeka najjeftinija deponija i najbrži način da budu izbrisani tragovi. Što je najgore od svega, rješenje za problem skoro da ne postoji. Počinioci će ostati nepoznati, jer smo se navikli da ih ne tražimo dovoljno uporno. Sve se obično završi na zgražavanju, konferenciji za medije ili medijskom izvještaju.

Ali ako ćemo realno, krivac nije samo onaj koji je napravio problem. Kriv je i sistem koji često kasni, društvo koje ćuti i svi mi koji okrećemo glavu, jer to "nije naše dvorište". Bar u ovom konkretnom slučaju moglo je biti svašta. Lako je moglo da se desi da uginule svinje zaraze vodu i izazovu širenje bolesti.

Posebno nervira što se ovo ne dešava prvi put. Malo-pomalo ispliva neki novi "paket" u rijeci, poput smeća, starih šporeta, guma i leševa, zapravo sve ono što nekome smeta pa odluči da je najpraktičnije da to baci u vodu.

I svaki put se društvo na isti način "iznenadi", kao da gledamo reprizu nekog dosadnog filma u kojem glavni glumci ignorišu zdravorazumske tekstove.

Naravno, postoji i mali broj onih koji ne okreću glavu. Rijetko počinioci budu snimljeni, a snimci objavljeni na portalima i mrežama pa kao finalni rezultat dobiju i adekvatne kazne.

Neko će reći da je to "cinkarenje", ali borci za očuvanje prirode bi rekli da su to prava mala herojska djela i minimum odgovornosti prema mjestu u kojem živiš. Bez ovakvog i sličnih pritisaka mnoge stvari nikada ne bi bile otkrivene.

Naravno, rješenje bi trebalo da budu i ozbiljne kazne, brze reakcije i jasno stavljanje do znanja da rijeka nije ničija privatna kanta za smeće. Dok se to ne desi, priroda će i dalje skladištiti ono čega se svi stidimo, ali očigledno nedovoljno da bismo kao društvo nešto promijenili.

Ostaje pitanje koliko još ovakvih incidenata mora da se dogodi da bismo shvatili da nemar ima cijenu koju na kraju svi plaćamo. Ako institucije i građani konačno ne počnu djelovati zajedno, strah od posljedica će ostati jedino što nas povremeno trgne iz ravnodušnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.