Regres beznađa

Dok radnici u javnom sektoru, naročito u pravosuđu, sabiraju hiljade, u realnom se sabira sitniš. Najnoviji podaci o regresima to potvrđuju kao svojevrstan aksiom i ogoljavaju do kraja svu nepravdu sistema.

Tako su zaposleni u pravosuđu dobijali regrese između 1.678 i 2.350 KM, dok su sudije i tužioci su po tom osnovu čak inkasirali i do 4.211 KM. Istovremeno, ministri, službenici i radnici u drugim državnim institucijama dobili su po 631 KM, što je dušu na srce mnogo manje. Jadni ministri, pretekoše ih sudije. Svakako da poštene sudije i tužioci zaslužuju dobra primanja jer je snažno i nezavisno pravosuđe preduslov za borbu protiv kriminala i korupcije. Ali za takve nadoknade građani s pravom očekuju i rezultate, a ne statistiku blagih kazni i sporih procesa.

Međutim od ministara ima još jadnijih, pa tako naročito u privatnom sektoru, za većinu radnika regres je ili nepoznata riječ ili simbolična stavka, često utopljena u osnovnu platu. Obrni-okreni u ovoj zemlji najviše isplati biti dio sistema. Najisplativija zanimanja su sudija, tužilac, ministar ili narodni poslanik. Kako čudno zvuči to narodni kad svi znamo da za narod nije već za svoj džep. To su poslovi koji garantuju socijalno zdravstveno i sigurnu platu sa mnogo primanja i privilegija.

Za običnog radnika, posebno u privatnom sektoru, ostaje borba da plata pokrije mjesec. 

U isto vrijeme, broj zaposlenih u Republici Srpskoj tokom prošle godine počeo je da stagnira, tek su dva radnika više zaposlena nego godinu ranije. 

Poslodavci imaju svoju računicu, upozoravaju da rast plata ne prati produktivnost i da privreda to ne može izdržati. Međutim rijetko se zapitaju kako očekivati veću produktivnost od radnika koji su slabo plaćeni, bez stimulacija, bez regresa i bez sigurnosti. 

Teško je tražiti maksimum od ljudi kojima se daje minimum i zato mnogi odlaze van granica naše države ponosne. Ne idu zbog hira, nego zbog uslova.

Idu tamo gdje je rad plaćen, gdje se trud nagrađuje i gdje regres nije luksuz nego standard. Kod nas bi dio poslodavaca želio veću produktivnost uz manje radnika i manja ulaganja, zadržavajući profite i privilegije. Takva računica možda prolazi na papiru, ali ne i u praksi. Bez zadovoljnog radnika nema ni zdrave ekonomije.

Odgovornost, međutim, nije samo na poslodavcima već najviše na državi koja kroji pravila. Zakoni koji više štite kapital nego rad doveli su do sistema u kojem se demokratija izvrnula i umjesto većine, često štiti privilegovanu manjinu. U takvom ambijentu jaz između javnog i privatnog sektora postaje sve dublji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.