Razum kao posljednja linija odbrane

Sukob bošnjačke i srpske političke vizije Bosne i Hercegovine ne pokazuje znake zamora. On se vremenom ne ublažava, već poprima sve oštrije oblike. Prostor za ustupak sve je uži, jer svaka strana svoju istinu, svoje istorijsko sjećanje i svoje vrijednosti doživljava kao pitanje opstanka. U takvoj atmosferi razum gubi prednost, a trezven odnos prema stvarnosti počinje da se doživljava kao kolebanje.

Politički prostor BiH sve manje funkcioniše kao mjesto pregovaranja, a sve više kao poprište trajnog simboličkog nadmetanja. Borba za institucije, za tumačenje istorije, za moralni legitimitet i međunarodnu podršku poprima karakter borbe za opstanak političkih naroda kao ravnopravnih subjekata unutar ove zemlje. Takmičenje se više ne vodi samo oko vlasti, već oko prava da se odredi šta je stvarnost. Sukob se postepeno prelio u medije, obrazovni sistem, kulturnu politiku, simbole, praznike i tumačenja prošlosti. Tako nastaje zatvoreni krug u kojem svaki potez jednih biva doživljen kao prijetnja, a svaki odgovor drugih kao nužan čin samoodbrane. Svako „tuk“ rađa „na utuk“. I tako u nedogled.

Političke elite, svjesno ili po inerciji sistema u kome žive, podstiču upravo ona osjećanja koja im omogućavaju unutrašnju mobilizaciju. Strah sabija redove. Gnjev disciplinuje. Narativ o ugroženosti učvršćuje lojalnost. U takvom okruženju umjerenost postaje sumnjiva, jer narušavaju jednostavnu i politički korisnu podjelu na „nas“ i „njih“.

Kompromis kao rizik

Bošnjačkoj političkoj eliti često se čini korisnim sve što može relativizovati ili institucionalno oslabiti srpsku poziciju unutar BiH. Srpskoj političkoj eliti, s druge strane, izgleda da će što čvršći i nepomirljiviji odnos prema bošnjačkim zahtjevima približiti ostvarenje vizije samostalne budućnosti Republike Srpske. Kompromis postaje politički rizik, ako već nije označen kao izdaja, a smirenost i spremnost na razumijevanje tumače se kao znak slabosti.

Simboličke bitke posebno otkrivaju dubinu podjele. Ideja da se u Sarajevu podigne spomenik Francu Ferdinandu ne izaziva reakciju zbog istorijske znatiželje, već zbog poruke koju šalje. Nije presudno šta je istorijska istina o toj ličnosti, već kako se njeno nasljeđe instrumentalizuje u sadašnjosti. Podizanje spomenika austrougarskom, okupatorskom prestolonasljedniku kod dijela srpske javnosti izazvalo bi očekivani bijes i dodatno relativizovalo ulogu Gavrila Principa kao simbola otpora i borca za slobodu. To će vjerovatno izazvati simpatije kod onih ljudi u Austriji koji nikada nisu prežalili gubitak Carevine. Sa druge strane, srpska politička kultura na ovakve provokativne poteze često reaguje prenaglašenim inatom, što dodatno cementira podjelu i zatvara prostor za smireni razgovor o složenoj istoriji.

Tuk na utuk

Slična ambivalentnost prati i 1. mart. Za jedne je to Dan nezavisnosti, simbol oslobađanja i državne samostalnosti. Za druge, to je datum koji označava preglasavanje i početak procesa marginalizacije srpskog naroda u budućoj BiH. Jedan isti događaj, dva potpuno suprotstavljena osjećanja – ponos i žalost – bez prostora da se prizna da i drugi ima svoj doživljaj. Jedna činjenica, dvije istine, tri naroda — i nijedan zajednički jezik za razgovor o tome.

Primjera tuk na utuk politika je bezbroj. Spor oko naziva jezika odavno je izašao iz okvira lingvistike i postao pitanje političkog identiteta. Rasprave oko nadležnosti Ustavnog suda BiH i prisustva stranih sudija redovno se pretvaraju u optužbe za rušenje države ili za otimanje entitetskih prava. Sporovi oko obilježavanja 9. januara kao Dana Republike Srpske proizvode snažne reakcije kao da je riječ o egzistencijalnom pitanju. Čak i školski programi, udžbenici istorije, pa i sportska takmičenja, postaju produžena polja ideološkog sukoba.

Zajednički prostor postepeno nestaje. Ne samo institucionalno, već i psihološki. Sve je manje tema oko kojih se može postići makar minimalan konsenzus. Čak i kada postoje zajednički interesi kao što su ekonomski razvoj, infrastruktura, ostanak mladih, on se često podređuje višem cilju: dokazivanju da je drugi nepouzdan ili zlonamjeran. Tako se gubi dragocjeno vrijeme, a generacije koje dolaze odrastaju u atmosferi permanentne napetosti.

Srbi se nadaju da će u novim geopolitičkim okolnostima uvjeriti svjetske centre moći u besmislenost zajedničkog života. Bošnjaci vjeruju da će uz pomoć međunarodnih saveznika postepeno transformisati ustavnu arhitekturu BiH u pravcu građanskog modela koji bi redefinisao pojam konstitutivnosti. I jedni i drugi svoje vizije doživljavaju kao istorijsku pravdu, često ne razmišljajući o tome da istorijska pravda jednih može proizvesti trajnu frustraciju i nesreću drugih.

Dok se te dalekosežne vizije ne realizuju – a možda se nikada u potpunosti neće ni realizovati – brojne generacije sadašnjice gube prilike za normalan život. Umjesto porodične sloge, dobijaju atmosferu stalnog političkog alarma. Umjesto empatije, žive podozrivost. Umjesto razvoja ličnih sposobnosti, strepe od stalnih prijetnji.

Današnje stanje opasno podsjeća na atmosferu iz 1991. godine. Rat nije počeo jednim pucnjem, već dugotrajnim proizvodnjom straha. Stariji se dobro sjećaju kako su političari, često neodgovorno, širili strah i nacionalnu mobilizaciju do tačke sa koje više nije bilo povratka. Strah je postao dominantno osjećanje, a dijalog ismijavan kao naivnost. Demonizacija drugog učinila je nasilje smislenim. Običan svijet nije birao rat zato što ga je želio, nego zato što je povjerovao da nema drugog izlaza.

Najopasnija iluzija današnjice jeste uvjerenje da će, ukoliko ponovo dođe do razračunavanja, stradati nečija tuđa, a ne naša djeca. A poznato je da istorija ne poznaje selektivnu tragediju.

Duhovna odluka

Zato je krajnje vrijeme da se postavi pitanje: imamo li snage da zaustavimo ovu samoubilačku spiralu? Vrijedi li u ovakvom ambijentu pozivati na razum i strpljenje kada takav poziv zvuči kao glas u pustinji? Da li je glas protiv ostrašćivanja unaprijed osuđen na anatemu?

Prestanak širenja mržnje nije odricanje od političkih ciljeva. To je odricanje od politike ponižavanja. To nije čin slabosti, već čin samozaštite.Nijedna strana neće nestati. Nijedan narod neće iščeznuti. Ali svi možemo izgubiti ako nastavimo da živimo u permanentnoj mobilizaciji.

Mir neće doći kao dekret spolja. On mora biti rezultat unutrašnje zrelosti — spremnosti da se prihvati da drugi ima pravo na strah, na sjećanje i na identitet. Srpski strah od unitarizacije i bošnjački strah od dezintegracije nisu puke političke konstrukcije; to su stvarna osjećanja koja oblikuju političko ponašanje.

Naše mržnje moraju se zaustaviti prije Rubikona.

Ali taj Rubikon nije samo politička granica. On je unutrašnja linija između strasti i samokontrole. Između trenutka kada uzvraćamo udarac zato što možemo i trenutka kada odlučimo da ga ne uzvratimo zato što znamo kuda to vodi. Istorija nas je naučila da je lako rasplamsati narod, a teško ugasiti požar koji potom proguta i krive i nevine.

Pravoslavna tradicija ne uči naivnosti. Ona ne traži da se odreknemo svog identiteta niti da pristanemo na nepravdu. Ali nas uči strpljenju kao snazi, a ne kao slabosti. Uči nas da čovjek nije veliki onda kada nadvlada drugoga, već onda kada nadvlada sebe. Uči nas da je praštanje čin duhovne slobode, a ne kapitulacije.

Nijedna politička pobjeda ne vrijedi ako u nama proizvede mržnju koja će pojesti i nas same. Nijedan istorijski argument nije dovoljno snažan da opravda trajno trovanje budućnosti naše djece. Ako već moramo biti uporni, budimo uporni u tome da u drugome tražimo makar zrno razuma i čovječnosti. Ako već moramo biti čvrsti, budimo čvrsti u odluci da ne pristanemo na zlo kao metod.

Razum kao posljednja linija odbrane nije samo politička kategorija. To je duhovna odluka da ostanemo ljudi onda kada nas okolnosti pozivaju da budemo nešto manje od toga. A narod koji sačuva tu unutrašnju mjeru, čak i u vremenima iskušenja, nije izgubio – ma kakvi bili ishodi političkih sporova. Ponekad je najveća pobjeda upravo u tome da se ne dozvoli da nam srce postane tvrđe od kamena koji branimo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.