Rat, moreuz i nafta

Svaki put kada Bliski istok plane, sve oči budu uprte ka nafti i berzama. Sukob u Iranu i zatvaranje Ormuskog moreuza ponovo su pokazali koliko je ekonomija osjetljiva na uski morski prolaz kroz koji prolazi oko petine svjetske nafte. Kada se taj ventil zatvori, cijene skaču gotovo refleksno.

Tržište ne čeka da se dogodi stvarni nestanak crnog zlata. Dovoljan je strah od poremećaja. U takvom ambijentu cijena barela lako preskoči psihološke granice i približi se nivou koji automatski podiže troškove goriva, transporta i proizvodnje širom svijeta. Taj psihološki efekat posebno se vidi u manjim ekonomijama, pa i na našim balkanskim prostorima. U strahu da bi gorivo moglo naglo poskupiti, mnogi su požurili na benzinske pumpe i kanistere. Ta panika kratkoročno je podigla potražnju i dala pojedinim distributerima prostor da koriguju cijene naviše, pa se globalna kriza prelila u lokalno poskupljenje.

Niko ozbiljno ne razmišlja o obnovi ili izgradnji naftnih terminala koji su nekada postojali u Jugoslaviji. Ta infrastruktura bi omogućila veću kontrolu snabdijevanja i ublažila efekte sličnih potresa, a njen nedostatak čini regiju zavisnom od uvoza i globalnih kretanja.

Najbrže profitiraju velike izvoznice nafte. Države koje pune budžete prodajom energenata dobijaju više novca za isti barel, a energetske kompanije povećavaju prihode. Odgovara i proizvođačima izvan zone sukoba jer se kupci okreću alternativnim dobavljačima. Ali dok jedni zbrajaju dobit, drugi plaćaju račun. Najveći gubitnici su zemlje koje zavise od uvoza energije. Viša cijena nafte znači skuplji benzin i dizel, što povlači lančanu reakciju. Poskupljuje transport, raste cijena hrane, industrija trpi, a inflacija se ponovo budi.

Posebno je zanimljivo pitanje Kine. Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da Pekingu odgovara kriza koja odvlači pažnju SAD prema Bliskom istoku. Međutim, ekonomska računica je drugačija. Kina je najveći svjetski uvoznik nafte i ogroman dio njenih isporuka dolazi iz Persijskog zaljeva. Skok cijena direktno povećava troškove kineske industrije i izvoza, dok usporavanje globalne ekonomije smanjuje potražnju za njenom robom.

Na kraju, najveći teret opet nose građani. Kada cijena barela poraste, poskupljenje se prelije na pumpama i u prodavnicama. Inflacija tada više nije apstraktan ekonomski pojam već svakodnevni udar na standard. Rat daleko od naših granica tako postaje račun koji stiže na kućnu adresu. Što bi se reklo – kada se slonovi tuku, trava strada. A ta trava ima ime i prezime, ima platu koja ne prati poskupljenja i rezervoar koji se sve brže prazni. Dok veliki odmjeravaju snagu i trguju barelima, mali broje pare i litre. I svaki novi potres na svjetskoj sceni prvo se osjeti tamo gdje je džep najtanji. Kao što narod kaže - „Kad se veliki svađaju, mali plaćaju cijenu.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.