Rampa kao ogledalo

Taman kada su se, prije svega dijaspora, ali i privrednici, obradovali da neće više na prelazak granice u Gradišci čekati satima u kilometarskim kolonama, njihove nade srušio je Zijad Krnjić, ekspert. Dakle, taj stručnjak kojeg je imenovala Vlada FBiH u Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje BiH, pokazao se kao sve, samo ne kao ekspert.

Daleko je od toga, bez imalo sumnje. Jer eksperti ne bi trebalo ni u kom slučaju da posežu za takvim politikama i da uslovljavaju one sa druge strane stola preko leđa građana i privrednika. Jer u ovom slučaju niko drugi do oni koji svakodnevno koriste prelaz da bi se dokopali tla Hrvatske, a dalje i zemljama širom Evrope, a ogroman ih je broj, ispaštaju zbog Krnjićevih poteza.

Oni koji sjede za stolom, zajedno sa pomenutim ekspertom, ne čekaju u kolonama. Njima rampe nikada nisu spuštene. Prolaze ih ekspresno, obično i pod rotacijama, tako da niko za tim stolom, za kojim sjede Krnjić i ostala svita, neće osjetiti posljedice ove njegove nakaradne politike.

Zašto se ne uslovljavaju kada je riječ o njihovim primanjima i benefitima? Tu se ekspresno dogovaraju i svi su "za". Ruke dižu u trenu uvis kao da su na bini. Naravno, uz širok osmijeh na licu i čestitanja na kraju. Slijedi vjerovatno i neka zdravica, iza zatvorenih vrata. Da građani ne vide.

S druge strane, kada zeleno svjetlo treba da bude dato za neke benefite građana i privrednika, kao što je otvaranje novoizgrađenog prelaza u Gradišci, između BiH i Hrvatske, ponašanje je suprotno od gorepomenutog. I nije tako od juče. Već je takvo ponašanje duboko ukorijenjeno u one koji donose odluke u ovoj zemlji. Prenose ga sa koljena na koljeno.

Građani su takvim ponašanjem nadležnih ogorčeni godinama i ta ogorčenost eksplodirala je sa ponašanjem pomenutog eksperta iz FBiH. Mnogi su se ponadali, vjerovali, da više neće čekati na prelazu u Gradišci duže nego što im treba da dođu iz Minhena do grada na Savi. Ali Krnjićevo "ne" sve te nade je potopilo. I ne namjerava da takvu svoju suludu politiku promijeni. Vjerovatno ne sve dok nešto ne dobije zauzvrat.

Sve ovo jasno pokazuje da u BiH problem nije u infrastrukturi, već u onima koji donose odluke. Dok se interesi pojedinaca i političkih krugova stavljaju ispred potreba građana i privrede, rampe će i dalje biti spuštene za običnog čovjeka. Gradiška je samo još jedan primjer kako se nada dijaspore i privrednika guši za stolovima za kojima niko ne osjeća posljedice sopstvenih odluka. Dok god se takva praksa ne promijeni i odgovornost ne počne tražiti od onih koji odlučuju, cijenu će plaćati građani i to u satima čekanja, izgubljenom novcu i sve većem nepovjerenju u institucije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.