Prošli su aprili ko godine kad prođu

Postoji taj stereotip o Dejtonskom mirovnom sporazumu, ponešto tipičan za stereotipe, što će reći, u nekoj mjeri tačan, a u nekoj i ne do kraja.

Po tom stereotipu, Dejtonom su u početku Bošnjaci bili zadovoljni, a Srbi nezadovoljni, da bi kako je vrijeme prolazilo, Bošnjaci bivali sve nezadovoljniji, a Srbi sve zadovoljniji, da bi se došlo do već dugogodišnje "difolt" pozicije da Bošnjaci zazivaju reviziju, a Srbi "izvorni Dejton". Žarko Puhovski je odmah nakon parafiranja Dejtona pronicljivo primijetio da je to optimalan sporazum za primirje i instantan prekid vatre i neprijateljstava, makar ne i nužno za trajni mir.

Prvi dio njegove procjene bolje, reklo bi se, stari. Hoću reći, Dejtonom su svi bili zadovoljni jer je završio rat. Teritorijalni procenti svakako su ranije utvrđeni, a tim procentima Bošnjaci su imali više razloga za nezadovoljstvo, ako bismo gledali njihov procenat stanovništva. Kod Srba je najveći razlog za nezadovoljstvo bila činjenica da je RS izgubila većinu dijelova Sarajeva koje je držala tokom cijelog rata, tako da je realnije reći da je nezadovoljstvo, kao i zadovoljstvo, s kraja 1995. i početka 1996. bilo dosta ravnopravno raspoređeno. 

KORAK PO KORAK

Uostalom, Izetbegović je bio posljednji od trojice potpisnika koji se složio sa Dejtonom, i to tek nakon što je oko Brčkog kreirano solomonsko "distrikt" rješenje. Po jednom apokrifu, Holbruk mu je rekao da potpiše jer je važno da nastane mir, a onda će centralna vlast jačati korak po korak. I zaista, u odnosu na prve poslijeratne godine, kad se Predsjedništvo sastajalo u zgradi Zemaljskog muzeja i kad je Savjet ministara imao kopredsjedavajuće koji su se mijenjali upravljajući sastancima ministara na nedjeljnom nivou, zajedničke institucije su postepeno jačale. 

Trajalo je to desetak godina u različitim varijantama i kapacitetima. Dio reformi bio je posljedica otvorenog nametanja od strane OHR-a, a dio je bio posljedica posredovanja gđe su reforme formalnopravno legitimno usvajane u Parlamentarnoj skupštini. I kad je došlo do obilježavanja desete godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, pokazalo se da je riječ o vjerovatno najuspješnijem američkom spoljnopolitičkom projektu prethodne decenije. I mada je taj sporazum bio čedo prethodne demokratske administracije, njega su odlučili usavršiti predstavnici tada aktuelne republikanske. Govorimo o vremenu prije ravno dvadeset godina kada se pripremalo nešto što je kolokvijalno prozvano "Aprilskim paketom". 

ZA I PROTIV

Postoji ona legendarna replika Gruča Marksa kad on kaže, parafraziram, taj čovjek izgleda kao kreten, hoda kao kreten, priča kao kreten, ali nemojte da vas to zavara, on zaista jeste kreten. Aprilski paket je izgledao kao osmišljen da ojača Bosnu i Hercegovinu na saveznom nivou, bio je napisan tako i bio je kreiran u takvom kontekstu, ali dio bošnjačke javnosti je ubijedio samog sebe da je baš zato kukavičije jaje. 

Bolje im je bilo da su se više uputili u Gruča Marksa. Jer Aprilski paket su u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine "izbušili" Silajdžićeva Stranka za BiH, HDž 1990 Bože Ljubića te Mehmed Žilić kao SDA-ov disident. Skoro paradoksalno, formalna podrška Aprilskom paketu ujedinila je i pol oko SNSD-a i pol oko SDS-a. Istini za volju, nije prošlo previše vremena, a Milorad Dodik je javno izjavljivao da je Haris Silajdžić zbog odbijanja Aprilskog paketa zaslužio da mu se u Republici Srpskoj podigne spomenik. 

Kad se gledaju razlozi odbijanja Aprilskog paketa, postoji retorika i postoje realni razlozi. Retorički je izgrađena ta konstrukcija da je Aprilski paket bio zapravo protiv jačanja centralnih vlasti, ali realno Silajdžiću je bila odbojna ideja da od ne bude naredni bošnjački član Predsjedništva, a Ljubić je htio da se razlikuje od Čovića. Da je Čović bio protiv paketa, Ljubić bi bio za. Dok u vezi Žilića svakako kruže kuloarske priče o, alanfordovski rečeno, vrlo konkretnim razlozima. Nekom palom s Marsa, teže bi bilo objasniti zašto su iz Republike Srpske praktično svi poslanici bili "za". Neko bi mogao da usvoji ovu silajdžićevsku retoriku i reći da je taj paket suštinski štitio ingerencije Republike Srpske, ali onda ostaje nejasno zašto se danas u Banjaluci likuje zbog neprolaska ovih reformi. 

KAIROS

Stvar, međutim, nije toliko teško shvatljiva i tiče se globalnih okolnosti. Rečeno je već da je američkoj administraciji bio cilj da podsjeti na svoj realan spoljnopolitički uspjeh. Takođe, pet godina nakon terorističkih napada jedanaestog septembra, i nakon napada na Avganistan i Irak, činilo im se korisnim da podsjete na "humanitarni angažman" koji je išao u korist nekih muslimana. Čuveni antički motiv Kairosa, "boga pravog trenutka", tu je baš mogao da se primijeni. Oni kojima je bio cilj da ojačaju centralne vlasti tada su propustili priliku kakva teško može da se ponovi. 

Postoji jedna pravopisna neobičnost u srpskom jeziku (kao i hrvatskom i bosanskom, uostalom): da se imena mjeseci pišu malim početnim slovom, a za razliku od većine jezika. Usput budi rečeno, slična neobičnost tiče se pripadanja ovoj ili onoj religiji, pa je bilo moguće imati distinkciju Musliman/musliman između etničke i vjerske pripadnosti. Aprilski paket je u medijima toliko pominjan, da se počeo skraćivati u "April" pa bi se skoro moglo reći da je April (sa velikim početnim slovom) u stvari Aprilski paket, dok je april (sa malim) tek četvrti mjesec u godini. Ima ona estradno popularna pjesmica koja kaže da su prošli aprili. U bosanskohercegovačkoj politici, bilo bi smisla parafrazirati je uz blagu pravopisnu adaptaciju: Prošli su Aprili. Globalne okolnosti su se promijenile i teško je zamisliti da bošnjačka politika u skorijoj budućnosti bude imala tako moćne pokrovitelje kakva je imala prije dvadesetak godina. Otud u Sarajevu i postoji toliko očigledna frustracija američkim ukidanjem sankcija protiv Milorada Dodika i skoro pa zavist spram njegovih "američkih veza". Tako nešto je u vrijeme Aprilskog paketa bilo teško zamislivo. Inače, tačno za tri dana biće punih dvadeset godina otkad je Aprilski paket oficijelno neizglasan, da tako kažemo, u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine, a u kasnijim mjesecima i godinama predstavnici Republike Srpske odlučno će da odbijaju i mnogo manje obuhvatne prijedloge reformi, a često je personalno bilo riječ o istim ljudima. I to je dokaz zapravo koliko su kontekst i okvir i bili i ostali značajni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.