Pričajte!

Oluja. Vrisak. Muk. Kolona. Bijeg. Suze. Bol. Avgust 1995. boli gotovo isto i 2025. taj srpski živalj koji je tada protjeran sa vjekovnih ognjišta koja su mahom teškom mukom iz ničega podizali njihovi pradjedovi, a dograđivali ostali kako su stasavali.

I onda odjednom, pred zoru, obistinila se njihova najveća noćna mora. Pala je Krajina, a jedini spas za hiljade i hiljade krajiških Srba bio je put koji je vodio prema Srpskoj i dalje ka Srbiji. Međutim, ni tu nisu bili mirni. I tu ih je smrt vrebala gotovo iza svake krivine. Neke, nažalost, i na pravcu.

Slike izbjegličke kolone, tog masovnog egzodusa, i dalje pune tri decenije kasnije mnogi gledaju s nevjericom.

Otvorenih pitanja još je, ako ne i više onda zasigurno onoliko koliko je njih izbjeglih koji su ipak, kako reče jedan naš sagovornik s Banije, uspjeli da, zahvaljujući prvenstveno snazi i tom njihovom tamošnjem krajiškom inatu, podignu novi dom i započnu neki novi život daleko od svoje rodne grupe.

S ranama i prečesto bez i najmilijih, ali uspjeli su. I zato im, kao i svima koje je ratni vihor devedesetih godina odnio daleko od ognjišta, rodne grude i kućnog praga, treba skinuti kapu, uz jednu molbu - pričajte. Ma koliko to se danas činilo suvišnim i nebitnim. Pričajte životne priče, svoju bol, nesreću. Pričajte o zločinu koji je počinjen nad vašim djedovima, bakama, očevima, majkama, sestrama, braći, kumovima, prijateljima...

Hiljade i hiljade porodica je napustilo bespovratno nekadašnju Republiku Srpsku Krajinu, a nažalost malo je onih koji nemaju za kim da žale. Svaka od njih je priča za sebe i treba da se priča, jer vrijeme ide. Zub vremena ne pita. Samo uzima svoj danak, a ako ostanemo bez svjedočenja i ispovijesti ostaćemo i bez dijela svoje istorije. A to je tek posebna tema.

O operaciji hrvatske vojske i policije kodnog naziva "Oluja" treba i da se priča i piše i to ne samo od avgusta do avgusta. Ispričane priče zaslužuju da budu iznova prepričane, a one neispričane da ugledaju svjetlost dana jer, kako uzviknuše mnogi: "Oluja je pogrom".

To su na svojoj koži osjetili tamošnji Srbi u nekada svojoj Krajini, a danas "lipoj njihovoj". Istina mora da se zna, a odgovorni moraju da odgovaraju za ono zbog čega su isprljali ruke. I to se ne odnosi samo na stradanje srpskog naroda u Lici, Kordunu, Baniji i Dalmaciji već na svim prostorima.

Svaka žrtva ima svog zločinca i uvijek će se iznova i iznova postavljati pitanje - šta su skrivila djeca, žene, trudnice, naši stari? Koliko mržnje mora biti u jednom čovjeku da im, kao takvima, hladnokrvno presudi i da s tim normalno nastavi i da živi? Godinu, deceniju, dvije pa evo i tri kada je riječ o stradanju, progonu i etničkom čišćenju koje se desilo na području današnje Hrvatske i teritorija koje su unutar sadašnje BiH?

Ni narod ni vrijeme nisu isti. Prošlo je dosta i prolaziće godine, ali ne smije da izblijedi sjećanje. To nisu zaslužile ni žrtve ni potomci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.