Prazne radionice

Nedostatak kvalifikovane radne snage već odavno nije samo problem poslodavaca, nego pitanje opstanka cjelokupne ekonomije. Na ovu pojavu upozoravali su i ekonomisti i privrednici prije više od decenije, ali je nadležnima bilo lakše da zažmire i prave se da vremena ima. Sada smo došli u situaciju da nemamo majstora, da nam fabrike gube poslove i da cijela industrija montažnih kuća, koja je godinama važila za primjer uspješnog izvoza, klizi nizbrdo.

Ko je kriv? Lista je podugačka. Niko godinama nije uspio da stvori ozbiljnu strategiju obrazovanja, koja nije povezala srednje škole i fakultete sa tržištem rada. Resori su se bavili sami sobom, umjesto da pitaju privrednike kakvi im radnici trebaju. Sistem u kojem je zanat postao sinonim za nešto bezvrijedno, umjesto za zlato koje danas jeste. Roditelji koji su djecu ubjeđivali da je sramota biti majstor, a vrhunac uspjeha samo ako si advokat ili ekonomista.

I sami poslodavci snose dio odgovornosti. Mnogi od njih godinama nisu bili spremni da povećaju plate, da ponude uslove koji bi radnika zadržali u BiH. Radilo se za "minimalace" dok su majstori pakovali kofere za Njemačku, Austriju ili Hrvatsku, gdje su ih čekale tri puta veće dnevnice. Danas se isti ti poslodavci čude što niko neće da radi za njih.

A šta nakon toga? Ako ovako nastavimo, uskoro nećemo imati ni one najosnovnije zanatlije. Stranci već sada zaobilaze firme iz BiH, jer ne mogu naći radnu snagu. Izvoz opada, a to znači manje prihoda u budžetima, manje javnih investicija, a više zaduživanja. Krug se zatvara i postajemo zemlja koja sve više zavisi od doznaka dijaspore.

Rješenje nije jednostavno, ali mora biti hitno. Obrazovni sistem se mora reformisati i to tako da prati realne potrebe tržišta. Srednje stručne škole moraju dobiti na težini, a zanati moraju postati atraktivni. Poslodavci moraju shvatiti da radnik nije trošak nego kapital pa da se ulaganjem u njega dugoročno dobija dobit. Nadležni u BiH, sa svoje strane, moraju omogućiti brže procedure za uvoz radne snage, jer je domaćeg sve manje. Najveća opasnost je što smo se navikli na to da nam ljudi odlaze. Navikli smo na autobuske stanice pune jednosmjernih karata. Ali ako se ne trgnemo, neće imati ko da gradi, popravlja, proizvodi i izvozi, mada već ni sada nema. A onda ćemo svi shvatiti da smo sami sebi podrezali krila.

Nedostatak radne snage nije samo brojka u anketi. To je stvarnost koja već sada koči ekonomiju, gasi poslove i odvraća strane investitore. Ko je kriv? Svi pomalo. Ali važnije od pitanja krivice jeste šta ćemo uraditi sada, jer sutra može biti prekasno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.