Prazne ljušture

Šta traje duže, stečajni postupak ili prosječan radni vijek radnika? Ponekad se čini da je konkurencija izjednačena. Stečajevi u Srpskoj razvlače se godinama, neki i po dvije decenije.

Uz spore sudove, neriješene imovinsko-pravne odnose i tromu proceduru, postupak koji bi trebalo da bude brz postaje maraton bez cilja. Radnici koji ga dočekaju, a koji bi, bar načelno, trebalo da budu prioritet, na kraju dobiju najmanje.

Doduše, region je pokazao da ipak može i mora drugačije. Srbija je ubrzala postupke strožim rokovima i jačom kontrolom upravnika. Hrvatska nastoji da dio firmi spasi prije neulaskom u stečaj kroz predstečajne nagodbe. Slovenija se odlučila za digitalizaciju i na taj način skratila procese. I dok u Srpskoj najavljuju nova zakonska rješenja, suština je i više nego jasna, bez tačno utvrđenih rokova, digitalizacije, kontrole i bržeg rješavanja imovinskih sporova ni najbolji zakon neće pomoći.

Stečaj bi trebalo da donese razrješenje, a ne da komplikuje ionako zakomplikovane sudbine radnika i vlasnika preduzeća. Dok to ne bude promijenjeno, najveći teret će i dalje nositi oni koji su u čitavoj priči najmanje krivi. 

Stečajevi u Srpskoj traju toliko dugo da firme u međuvremenu postanu puke ljušture, bez ikakvog ekonomskog smisla. Veliki broj preduzeća tavori u postupku upravo zato što njihova imovina više nikome nije privlačna, ni potencijalnim investitorima, ni starim partnerima, ni lokalnoj zajednici. Mašine su zastarjele, hale oronule, a imovinsko-pravni odnosi toliko zamršeni da se niko ne usuđuje da uđe u rizik. 

Dešavalo se da ni na 12 uzastopnih licitacija ne dođe nijedan zainteresovani kupac, čak i kada je cijena već bila svedena na simboličan nivo. U takvim slučajevima i optimizam upravnika nestaje, jer je jasno da od prodaje nema vajde, a povjerioci ostaju u redu čekanja koji traje godinama.

Još jedan paradoks sistema jeste što se među kupcima na licitacijama pojavljuju isti oni vlasnici koji su svoje firme već doveli u stečaj. Oni nude milionske iznose, iako su povjerioci iz njihovih prethodnih poslovanja ostali nenamireni, što stvara gorčinu i opravdano pitanje - kako je to uopšte moguće. 

Ovakve situacije duboko narušavaju povjerenje u sistem i šalju poruku da pravila ne važe za sve podjednako. Radnici, čije su sudbine najčešće najteži teret stečaja, tako ponovo ostaju sa strane, zaboravljeni u lavirintu procedura i sporih rješenja. Dok god stečajni postupci budu funkcionisali po istim matricama, bez jasne kontrole, bez modernizacije i bez rješavanja ključnih problema u osnovi, oni će nastaviti da gutaju godine, imovinu i povjerenje. A najvišu cijenu i dalje će plaćati oni koji su u čitavoj priči najmanje krivi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.