Pravda na bolovanju

Postoje sudski procesi koji traju dugo zbog složenosti predmeta, a postoje i oni koji traju dugo jer nikada nije postojala stvarna namjera da se okončaju. Suđenje Atifu Dudakoviću, bivšem komandantu Petog korpusa takozvane Armije BiH, pripada ovoj drugoj kategoriji, kao živi spomenik sistemskoj opstrukciji pravde za ratne zločine počinjene nad Srbima.

Proces traje već decenijama. Nisu pomogli ni uznemirujući video-snimci na kojima se čuju naredbe o ubijanju srpskih civila i paljenju srpskih sela tokom operacije "Sana 95". Sve ove godine pravosuđe BiH nije uspjelo da donese pravosnažnu presudu. U međuvremenu, jedino što je napredovalo jesu godine, dijagnoze i vještački nalazi. Sudski proces je jednostavno zarobljen u lavirintu odgađanja, medicinskih procjena i procesnih prepreka. "Zvanični" razlog za gotovo sva odgađanja jeste zdravstveno stanje optuženog iako se Dudaković već godinama pojavljuje na javnim skupovima, drži patriotske govore, pa čak učestvuje i u saobraćajnim nesrećama kao vozač u vrijeme kada bi, prema "nalazima", morao strogo da miruje.

Očigledno je u pitanju posebna vrsta zdravstvenog stanja, ona koja onemogućava sjedenje u sudnici, ali ne i stajanje za govornicom. Sud BiH ni u jednom trenutku u tome nije vidio razlog za preispitivanje mjera, niti je prihvatio prijedlog Tužilaštva da se optuženom odredi pritvor zbog kršenja zabrana. Novi nalazi "medicinskog vještaka" ponovo prijete da proces stave na neodređenu pauzu. Formalno - zbog rizika po zdravlje optuženog. Suštinski - zbog hroničnog odsustva volje da se ovaj predmet dovede do kraja. Pravda je, čini se, i dalje u fazi mirovanja, a njen povratak na posao zavisi od zdravstvenog kartona optuženog.

Slučaj Dudakovića, nažalost, nije izuzetak, već pravilo. On se savršeno uklapa u obrazac koji traje već tri decenije i koji karakterišu selektivna pravda, različiti aršini i gotovo pedantna njega procesne sporosti kada su u pitanju zločini nad Srbima. Ejup Ganić, jedan od ključnih političkih aktera u Sarajevu početkom rata, već godinama je predmet sudskog postupka zbog zločina u Dobrovoljačkoj ulici. I taj slučaj se ciklično otvara i zatvara, bez jasne namjere da se ikada okonča.

Kada se ovi predmeti posmatraju zajedno, postaje jasno da je biološki protok vremena najpouzdaniji saveznik optuženih. Što proces duže traje, to je manja vjerovatnoća da će ikada dobiti epilog. Procesne igre, medicinski nalazi i institucionalna nezainteresovanost postali su efikasniji od bilo kakve amnestije. Zato suđenje Dudakoviću danas više nije samo pravni postupak. Ono je još jedan test kredibiliteta pravosuđa i odgovor na pitanje da li je ova zemlja u stanju da se suoči sa svim zločinima iz prošlosti - ili će pravda i dalje biti selektivna i često na bolovanju. Za srpske žrtve taj odgovor je, nažalost, već odavno poznat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.