Politika isključivosti

Kada Bošnjaci ne mogu, ili ne žele, da izuste "Republika Srpska" pa umjesto toga izgovaraju "Er-Es, kao bosanskohercegovački entitet" i kada, opet, oni zagriženiji ne mogu da izgovore ni "Er-Es", već "manji be-ha entitet", oni neskriveno pokazuju sopstvenu frustraciju, strah, geopolitičku poziciju, sopstvenu viziju zemlje, odnos prema jednom dijelu svojih sugrađana, odnos prema susjedima, ideologiju i vrijednosti za koje su spremni da se bore, ali i mnogo štošta drugo.

Kao da Srbi, ukoliko bi zastupali isti odnos, ne bi mogli reći: "Vi iz FBiH", jer se u srpskom jeziku slova ne izgovaraju pojedinačno kao "Ef Be i Ha". Ili umjesto što Srbi govore: "Vi iz Sarajeva", primjerenije bi bilo reći: "Vi iz federalnog Sarajeva", jer postoji i Istočno Sarajevo, koje je, takođe, Sarajevo. 

Ako se kaže samo "Sarajevo", onda to sa međunarodno-pravnog aspekta podrazumijeva čitavu Bosnu i Hercegovinu, kada se uzme u obzir da je Sarajevo njen glavni grad. To podrazumijeva sve zajedničke institucije u kojima se nalaze i Srbi i Hrvati. Samo mi koji živimo u Bosni i Hercegovini znamo da se misli na bošnjačke partije ako kažemo "sarajevske partije". Međutim, u percepciji iz inostranstva to podrazumijeva partije koje su organizovane na državnom nivou. Bošnjaci to znaju i potpuno svjesno nastoje da se samo njihova politika izvana posmatra kao bosanskohercegovačka, a sve ostale da su antidržavne, rušilačke, separatističke, neevropske pa stoga protivničke Bosni i Hercegovini. Ne pada im na pamet da strancima, koji možda imaju predrasude prema Srbima, kažu: "Bosna bez Srba je samo rijeka, a ne i država".

Vučićevo krilo

Navedeno objašnjenje daje odgovor na pitanje kako je bilo moguće da na svim dozvoljenim stolicama za delegaciju BiH na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija sjede predstavnici samo bošnjačke politike kada se glasalo o rezoluciji o Srebrenici. Srbi iz Bosne i Hercegovine i srpsko stanovište kada je riječ o ovom pitanju bili su potpuno i svjesno istisnuti iz Bosne i Hercegovine pa se glasalo "za rezoluciju".

Nisu li Bošnjaci tim svojim potezom gurnuli Republiku Srpsku i srpski narod iz Bosne i Hercegovine Aleksandru Vučiću u krilo, jer je, objektivno, na navedenoj sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija on jedini zastupao političko stanovište Srba iz Bosne i Hercegovine? Bošnjaci su pokazali da u Bosni i Hercegovini koju oni grade nema mjesta za političko stanovište jednog od tri naroda, čiji politički kolektivitet treba da štiti državni Ustav. Ako na ovom primjeru nije prekršen Ustav Bosne i Hercegovine, onda su svi pismeni ljudi u ovoj zemlji potpuno ludi. 
Zašto niko iz Republike Srpske nikada nije postavio pitanje pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine o kršenju ustavne pozicije srpskog naroda u situacijama kada je Bosna i Hercegovina glasala za bilo šta, u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji, što nije uključilo volju i stav srpskog naroda u Bosni i Hercegovini? A takvih glasanja je bilo mnogo. Ako se sumnjalo u pristrasnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, bez obzira na pravičnost u meritumu, postoje nadležni međunarodni sudovi u koje bi se Republika Srpska mogla pouzdati. Ako ta pitanja ne može da pokreće Republika Srpska, može Republika Srbija, kao garant Dejtonskog sporazuma i ustavne pozicije konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Moglo se bar pokušati, ali nijednom nije. 

Bošnjačko sljepilo o tome ko ruši, a ko gradi Bosnu i Hercegovinu je prevršilo svaku mjeru. Bezbroj je slučajeva u prošlosti gdje su potezi koji su bili okrenuti direktno protiv ustavnog prava srpskog naroda bili proglašavani kao vrhunski bosanskohercegovački patriotizam. Uz dirigentsku palicu "samoproglašenog cara" Bosne i Hercegovine, posljednjih mjeseci bošnjačke sudije i tužioci su podanički pristali da budu sastavni dio zločinačkog poduhvata ukidanja suvereniteta svoje države sudeći legalno izabranom predsjedniku polovine zemlje po zakonu koji je sam "car" nametnuo. Time ih je natjerao da ukinu ne samo suverenitet države koja im je "jedna i jedina", već da odustanu od dostojanstva, struke, profesionalne etike i svoje muslimanske vjere.

Smatrali su da će frustrirajući Srbe skinuti sopstvenu frustraciju, a poznato je svakom psihologu da tako stvari u životu ne funkcionišu. Ako se ozbiljno pristupi terapiji, onda se bilo kakve frustracije i strahovi eliminišu kroz strpljiv i uporan dijalog i sve druge oblike komunikacije u dobroj volji i namjeri. 

Osim toga, zadivljujuće je bošnjačko nepoznavanje nacionalnog bića srpskog naroda, a vijekovima žive zajedno sa Srbima, ili bar pored njih. Nevjerovatna je snaga vjerovanja bošnjačkog naroda da jednog dana mogu disciplinovati, ili bar "dovesti u red" Srbe po sopstvenoj mjeri. Srbi imaju svoju autentičnu mjeru i sistem vrijednosti koji nikada niko neće uspjeti da promijeni. Bošnjaci bi zbog sebe, sopstvenih strahova i sopstvene budućnosti, a ne zbog Srba i njihovih interesa, morali da manje ignorišu, već da dobro prouče i svetosavski i vidovdanski zavjet koji su arhetipski usađeni u Srbe pa im ne dozvoljavaju bilo koji oblik ropstva i neslobode. 

"Glupi mitovi"

Da su Bošnjaci posljednjih 35 godina manje vjerovali strancima i više respektovali duhovnu snagu srpskog naroda, vjerujem da ne bismo imali međusobni rat, a Bosna i Hercegovina bi bila prosperitetna država zadovoljnih naroda, dobronamjernih komšija i dobrih prijatelja.

Ova dva zavjeta nisu "glupi mitovi", kako srpski neprijatelji ističu, želeći da se narugaju onome u šta Srbi vjeruju. Oni sadrže i vrijednosti koje baštine i muslimani pa su zajednički imenioci i te kako brojni i sadržajni. Istina, iskrenost, istrajnost, sloboda, ljubav, pravda, vjera, nada, sreća, ljepota, dobrota i poštenje su samo neke od zajedničkih vrijednosti na kojima se mogla graditi naša zajednička kuća. Vjerovanje da nesreća drugog nije sopstvena sreća je takođe vrijednost koju potpisuju sva tri naroda u Bosni i Hercegovini.

Pobjeda jednih nad drugim nikome neće donijeti sreću, pogotovo pobjedniku. Frustrirane i preplašene komšije uvijek će čekati priliku za osvetu. Komšije su nekada korisnije od braće, jer su u prilici da se brže međusobno pomažu u nevolji.
Naravno da imamo dosta i razlika koje nas definišu kao posebne. Ali sjetimo se riječi Alberta Kamija da biti različit ne znači ni dobru ni lošu stvar. To naprosto znači da ste dovoljno hrabri da budete lično vi. 

Hoće li ikada neka generacija Bošnjaka, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini dočekati da legitimno izabrani politički predstavnici sva tri naroda sjednu za isti sto i iskreno, u najboljoj volji i namjeri, javno saopšte: "Ništa nećemo uraditi što ne prihvataju ostala dva naroda, niti tražiti za sebe što nismo spremni da ponudimo drugima. Iskoristimo kao zajedničku prednost "usud" što smo rođeni na dodiru velikih svjetova i ne satirimo se više radi njihovih interesa. Ne trebaju nam međunarodni tutori. Mi imamo dovoljno sopstvene pameti i zajedničkih vrijednosti da možemo da uredimo sopstvenu kuću u interesu svih nas ukućana.

Pokažimo sposobnosti za toleranciju, međusobnu empatiju i dobronamjernost."
Svaka kriza je nova šansa za generaciju koja je proživljava. Običan narod se pribojava dalje eskalacije i rata. Ostaje nada da će, prije nego što ponovo krene besmisleno međusobno ubijanje, izrasti političke snage u sva tri naroda koje će ponuditi mogućnost svojim glasačima da izaberu mirotvorne i dobronamjerne. Još jedan međusobni sukob značio bi definitivan razlaz.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.