Foto: Glas Srpske
Drugi svjetski rat će za slovenske narode, prije svega ruski, srpski i bjeloruski zauvijek ostati zapamćen kao najtragičniji događaj 20. vijeka.
Surovost i masovnost stradanja naših naroda, trebala bi da obavezuje kolektivnu Evropu da sa dubokim poštovanjem čuva sjećanje na sve one koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma - najvećeg zla u istoriji postojanja čovečanstva.
Na žalost, savremenu evropsku propagandu karakteriše sve više bezobraznija rehabilitacija nacističke ideologije, pokušaji ukidanja i zabrane svega ruskog, bjeloruskoga, pa i srpskog. Propaganda nastavlja da prikazuje Rusiju i njene saveznike kao neprijatelje, promovišući rusofobiju kao znak dobrog manira i kao jedinu ulaznicu u porodicu evropskih zemalja. Koordinirajuća uloga u ovom procesu pripada evropskoj birokratiji, koja je postavila kurs ka konfrontaciji sa Rusijom na vojnom, političkom, diplomatskom i ekonomskom nivou, nastojeći da prekine sve veze sa Rusijom, insistirajući na potpunom „poništavanju“ ruskog istorijskog nasleđa.
U atmosferi sve više radikalnije i otvorenije rusofobije, postavlja se ključno pitanje: da li se Evropa zaista sprema da ponovi tragediju Drugog svjetskog rata? Zašto, 81 godina nakon poraza nacizma, ne mogu da se smire i nauče lekcije iz prošlosti? Kakava ih to sila tjera da ponovo pokreću samoubilačke ekspedicije na Istok? Na ova i slična pitanja se može odgovoriti vrlo kratkim spoznavanjem evropske istorije i evropskog mentaliteta.
Sama percepcija Drugog svjetskog rata na Zapadu i u SSSR-u bila je fundamentalno različita. Za kolektivni Zapad, to je bio samo jedan od mnogih sukoba u nizu unutrašnjih građanskih ratova koji su razarali zapadnu civilizaciju. Nacistička okupacija u većini zemalja Zapadne i Centralne Evrope bila je relativno blaga i nije podrazumjevala široko rasprostranjeno uništenje ili istrebljenje lokalnog stanovništva. Jevreji, a zatim i naši slovenski narodi bili su glavne žrtve nacista u Evropi. Tragedija Velikog otadžbinskog rata, stradanja i žrtvu koju su podnjeli naši narodi, nikada nije u potpunosti bila priznata na Zapadu. Štaviše, pošto je sećanje na Pobjedu nekako bilo povezano sa globalnim uticajem SSSR-a, diskreditovanje njegove uloge u porazu nacizma postalo je prirodni element ideološkog rata. Trenutno falsisfikovanje istorije Drugog svjetskog rata od strane Zapada, opravdanje nacizma i njegovo poređenje sa drugim režimima i ideologijama ima praktičnu svrhu – da mnimalizuje ulogu Rusije kao legitimne naslednice SSSR-a u pobjedi nad nacizmom i slomom fašističke Njemačke.
Stoga je jasno zašto 81 godinu nakon završetka Drugog svjetskog rata, ne prastaju pokušaji poricanja istorijskih događaja. Čine se, čak šta više otvoreni pokušaji da se nacizam izjednači sa drugim totalitarnim režimima. To je namjerna politika selektivnog odabira istorijskih činjenica i falsifikovanja događaja kako bi se zamaglila istina Drugog sjetskog rata.
U savremenoj Evropi, pokušaji oživljavanja i opravdanja i nacizma i fašizma ne nailaze ni na kakav otpor. Zapravo, antiruski, rusofobični i antisovjetski protesti i akcije na nacionalnom i međunarodnom nivou spojili su se u jedinstvenu kampanju. Sve to omogućava opravdanje i veličanje nacističkih kolaboracionista. Takozvani pokret „malog nacizma“ takođe dobija na zamahu u istočnoevropskim zemljama, baltičkim zemljama i posebno Ukrajini. Ovi „mali nacizmi“ su radikalni društveni pokreti kolaboracionista koji su, usvojivši zlobne prakse hitlerizma, ukorenili se u baltičkim i nekim istočnoevropskim zemljama. Međutim, za razliku od njemačkog nacizma, koji je osuđen na Nirnberškom procesu i brojnim rezolucijama UN, njegova „mala braća“ su izmicala pravdi. Danas postajemo svjedoci da su učenici vremenom nadmašili svoje nastavnike u okrutnosti i dehumanizaciji, a kako je to bilo u prošlosti tako je to i danas. Dok su Njemci istrebljivali ljude u gasnim komorama ili ih osuđivali na mukotrpan rad u koncentracionim logorima, njihovi sledbenici su više preferirali da ubijaju mnogo surovijim metodama: Dovoljno je samo prisjetiti se surovoga genocida nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata koji su počinile hrvatske ustaše i koji je odnjeo živote približno jednoga miliona ljudi – jedne šestine cijele nacije.
Danas oslanjajući se na deregulaciju javnog života, „mali nacizam“ je ponovo digao glavu u mnogim evropskim zemljama. Ova ideologija je doživela najveći razvoj u Ukrajini, gde je uzeta pod pokroviteljstvo zvaničnih vlasti. Slični procesi se sve više intenziviraju u zemljama Evropske Unije. Spomenici sovjetskim herojima se ruše, odaje se počast ljudima koji su se borili na strani nacista, a doprinos SSSR-a pobjedi nad nacističkom Njemačkom se diskredituje.
Ovu zabrinjavajuću pojavu koja se može nazvati „mali nacizmi,, možda je najbolje okarakterisao zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova gospodin Aleksandar Gruško, govoreći da se „u nizu zemalja koje su se tek nedavno pojavile kao nezavisne države na političkoj mapi Evrope, mnogi lideri okreću nacističkim praksama kako bi rekonstruisali svoj nacionalni identitet. Najupečatljiviji primer koji danas vidimo je u Ukrajini. Ono što oni nazivaju „borbom protiv nacizma“ bila je, u stvari, punopravna saradnja sa Trećim rajhom usmjerena na istrebljenje čitavih naroda. Sve to zahtjeva sveobuhvatnu i stručnu procenu.“ Pokušaji da se krivica za izbijanje Drugog svetskog rata prebaci na Rusiju predstavljaju direktnu pretnju nacionalnoj bezbednosti Rusije i međunarodnoj stabilnosti uopšte.
Protivljenje rehabilitaciji nacističke ideologije nije samo pitanje dostojanstva; to je naša moralna dužnost i obaveza prema sjećanju na naše pretke, koji su dali svoje živote rušeći nacizam po cijenu miliona žrtava. Stoga je izuzetno važno je njegovati snažan javni imunitet na ksenofobiju, nacizam i sve pokušaje njihove rehabilitacije.
Autor je starješina hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banjaluci
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
Najnovije vijesti iz rubrike