Pogubnost sistemskog sljepila

Kuća koja je tokom vikenda izgorjela u blizini Banjaluke nije stradala samo od plamena već i od nebrige društva, ćutanja i okretanja glave od problema ljudi sa teškim psihičkim smetnjama i problemima s alkoholom. U požaru koji je na očevoj kući podmetnuo pijani sin, ranije osuđivan za ubistvo ujaka, izgorio je još jedan dokaz da kao društvo ne znamo ili nećemo da prepoznamo krhkost pojedinca na vrijeme.

Osumnjičeni piroman, prema riječima poznanika, i ranije je imao psihičke i probleme s pićem, a porodični odnosi između njega i oca dobro su narušeni. Paljevina,  na sreću, nije završila tragedijom i ona se nije dogodila samo zato što u kući nije nikoga bilo, a ne zato što je neko to spriječio. Ovaj slučaj je pokazao da može biti pogubno sistemsko sljepilo u odnosu na probleme ljudi oko nas.

Osumnjičeni s istorijom psihičkih problema i ubistvom ujaka na svojim plećima, nakon odslužene kazne nedavno je pušten na slobodu. Međutim, sada je očigledno da niko nije provjerio da li je on sposoban za društvo i zajednicu i da li je izliječen. Nažalost, niko se nije ni zapitao treba li mu pomoć, šta ga muči i tišti, već je iz zatvora pušten na društvenu vjetrometinu da se snađe kako umije i zna. Ovo nam je nauk da ljudi s  psihičkim smetnjama ne bi trebalo da se puštaju iz zatvora bez nadzora, bez liječenja, bez pomoći. Kao da su njihovi problemi prestali presudom. Nažalost, iskustvo i ovakvi slučajevi kažu da problemi ovakvih ljudi ne ostaju iza zatvorskih zidina po odležanoj kazni već se sakriju dublje i vrate kao plamen, često nenadano i surovo.

Nažalost, nije zakazao samo sistem, već i oni koji su najbliži. Počesto najdublje rane nastaju u porodici koja, umjesto da bude utočište,  postaje prostor hladnoće, nerazumijevanja i potiskivanja. Izgleda da smo prihvatili novi trend da se porodične vrijednosti ismijavaju kao staromodne, da se razdori među najbližima normalizuju, da se udaljenost pravda "ličnim prostorom". Zaboravili smo da nijedna institucija ne može zamijeniti ono što se gradi u porodici, podršku i pažnju.

Slavni Ivo Andrić u svom djelu "Ex Ponto" piše: "Ima ljudi koje treba liječiti od svijeta, a ima i svjetova koje treba liječiti od ljudi". Ovdje imamo i jedno i drugo, čovjeka kojeg svijet nije razumio i društvo koje nije imalo snage da ga zbrine, zaštiti, prati i izliječi kako "bog zapovijeda".

Kada osobe s dijagnozama i prošlim nasilnim ispadima ostavimo same, kada prekinute porodične veze ignorišemo, kada psihički bolesne otpišemo kao "kriminalce", tada društvo gubi svoju etičku jezgru. Zato je  odgovornost za ovakve stvari na društvu i na institucijama koje nisu intervenisale, na zajednici koja nije pitala: "Šta je s tim čovjekom?", i na porodici koja je možda predugo ćutala  ili odustala. Društvo ne postaje jače time što ignoriše svoje najslabije, već time što ih vidi, tako što im pomogne, zbrine ih i zaštiti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.