Podrška nametnutom nepravu

Ovakav raskorak u percepciji ustavno-pravih organa, kao i samom tumačenju Ustava BiH, teško može sve tri strane u BiH jednako motivisati da sporove rješavaju isključivo kroz domaće institucije.

"Kada sukob između pravde i pravne sigurnosti dostigne nepodnošljivu mjeru, nepravedni zakon mora ustupiti mjesto pravdi" (Gustav Radbruh)

Čuli smo saopštenje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (US BiH) o odbacivanju/odbijanju prijedloga za ocjenu ustavnosti nametnutog čl. 203a KZ BiH, koji je "odlukom" nametnuo već otišli gosp. Šmit. Ako značajan dio političkih aktera u BiH vjeruje da će međunarodni faktor na kraju presuditi u njihovu korist, pa i sa nelegitimnim stranim državljaninom, zašto bi Ustavni sud pravio bolne kompromise nazivajući predmetnu stvar pravim imenom – da je riječ o nepravu, a time i neustavnosti in flagranti.  Kao što je još prije 20 godina učinio u drugom predmetu povodom zaštite prava na rad, svojom odlukom od 08.07.2006. godine dovodeći u pitanje akte o smjeni javnih zvaničnika tadašnjeg visokog predstavnika i to legitimnog.

Svemogući arbitar umjesto dogovora izabranih političkih predstavnika

Sa stanovišta teorije federalizma i konsocijacijske demokratije, potvrđene u federalnim državama kakva je i BiH,  dugoročna stabilnost obično nastaje tek kada sve ključne nacionalne zajednice zaključe da nijedan spoljašnji arbitar neće trajno riješiti spor umjesto njih i da je kompromis pravo rješenje, a bilo kakav  sukob nerazuman. Nažalost, ovom svojom odlukom Ustavni sud potvrđuje da je nakon 30 godina ne samo visoki predstavnik u BiH potvrđen od strane SB UN, već i nelegitimni strani državljanin umjesto neutralni garant Dejtona i/ili politički akter, sada i zakonodavac i to krivično-pravni. Ovakav raskorak u percepciji ustavno-pravih organa, kao i samom tumačenju Ustava BiH, potpuno mimo njegove sadržine, teško može sve tri strane u BiH jednako motivisati da sporove rješavaju isključivo kroz domaće institucije. Što bi valjda bilo normalno. Ovakvo promovisanje protektora kao "konačnog arbitra", izvan domaćeg političko-pravnog sistema konstituisanog Ustavom BiH, motiviše dio političkih aktera da nikad ne napuštaju strategiju oslanjanja na tog arbitra umjesto na međusobni dogovor izabranih predstavnika tri naroda i dva entiteta.

Pravno neutemeljeno ustavotvorstvo i prema uporednoj praksi

U pravnoj teoriji postoji pojam judicial constitutional lawmaking – ustavotvorstvo kroz sudsku praksu. To nije nepoznato. Tako su Vrhovni sud SAD, Savezni ustavni sud Njemačke, Vrhovni sud Kanade i dr.  razvijali ljudska prava uključujući procesna prava i ustavne principe koji su afirmisali vladavinu prava. Ali ustavne, odnosno državne i federalne  nadležnosti nikada nisu dirane bez ustavnih amandmana, kako očigledno postupa US BiH, ne samo u ovoj odluci. Doduše i u neustavnom format/kvorumu. Čovjek bi pomislio da nije moguće da politika do ove mjere može unakaziti, pa i obesmisliti pravo.
U predmetu po apelaciji predsjednika Milorada Dodika, nakon osude u Sudu BiH, Ustavni sud BiH  je već zauzeo stav da je odlukom nametnuti član 203a KZ BiH, uz "pomoć" antifašističkog govora apelanta na Kozari održanog 02.07.2023. godine,  dovoljno dostupan i predvidiv kao krivična norma za potrebe ocjene ustavnih prava apelanta  u konkretnom slučaju. U toj odluci US BiH AP-3722/25 je izričito naglašeno da Sud tada nije odlučivao o apstraktnoj ustavnosti te norme. 
Zato bi bilo pošteno, tragom ozbiljnih ustavnopravnih pitanja u prijedlogu poslanika iz Republike Srpske za ocjenu ustavnosti, da Ustavni sud BiH u svojoj odluci da odgovor (1) da li visoki predstavnik (da zanemarimo  da je gosp. Kristijan Šmit bio ilegalan i nepotvrđen u SB UN), koji nije ustavna institucija predviđena Ustavom BiH (Aneksom IV), može biti neposredni izvor krivičnopravne obaveze građana; (2) da li je u skladu s načelom zakonitosti (nullum crimen sine lege) da krivično djelo bude vezano za neizvršavanje odluka subjekta koji nije zakonodavac predviđen Ustavom BiH; (3) da li bonska ovlaštenja, nikad objavljena u službenim glasilima u BiH, mogu biti pravni osnov za stvaranje novih krivičnih djela i (4) da li je takvo rješenje u skladu s načelom podjele vlasti i demokratskim legitimitetom?
Primarno pitanje nije da li je sadržaj člana 203a KZ BiH razuman ili nerazuman, i štiti li "legitimne pravne vrijednosti", nego ko je imao ustavno ovlaštenje da ga donese i na osnovu koje odredbe Ustava BiH? Hoćemo li u obrazloženju dobiti odgovor na ovo jednostavno pitanje? Dabogda! Tu ne može pomoći ni dosadašnje evolutivno (dinamičko) i teleološko tumačenje Ustava uz evidentno zanemarivanje gramatičke/jezičke sadržine Ustava BiH.  

Kako izgraditi povjerenje javnosti u pravosuđe?

Time se otvara suštinsko pitanje odnosa ustavnih sudija prema istini, pravdi i odgovornosti, a ne samo formalnoj ocjeni ustavnosti čl. 203a KZ BiH. Povjerenje javnosti i kredibilitet odluka ne proizilaze sami po sebi iz formalnog autoriteta već iz intelektualnog poštenja, stvarne nezavisnosti i nepristrasnosti u presuđivanju, za šta je ponekad potrebna i odlučnost i hrabrost. Svakako i poštovanja prema pravu kao civilizacijskoj tekovini, odnosno lojalnosti samoj ideji vladavine prava. 
Da li je u ovom slučaju izostala svijest da pravni poredak mora biti iznad trenutnih pravnih i vanpravnih interesa pojedinaca i grupa ili očekivanja javnosti? Ove ili one?  Je li izostala praktična mudrost (fronesis) ili narodski rečeno razboritost. Jesu li odvojene emocije od činjeničnih i pravnih argumenta, a lični odnos sudija na distanci od iole objektivne pravne analize.

Da li je navedeno razlogom konstantno rastuće tendencije nepoštovanja sudskih odluka?  

Možemo li u najvišoj sudskoj instanci imati pravne stručnjake koji su spremni da jednako primijene pravna načela kada im idu u korist i kada im ne idu u korist (ne u materijalnom smislu, jednostavno i kad im "nisu po volji"). Ovo je vjerovatno najteži test stvarnog sudijskog integriteta. Mnogi brane načelo zakonitosti dok ih štiti, a napuštaju ga kada im postane prepreka iz političkih, ideoloških, nacionalnih ili drugih razloga. Ili pukog izostanka profesionalne hrabrosti. Pravi integritet se vidi upravo u nepovoljnim situacijama koje su u opoziciji s još  vjerovatnim većinskim narativom u BiH da je u tutoru/protektoru, u podaništvu, "u strancu spas". I kratkoročna i dugoročna je zabluda da se tako brani državnost BiH i njena suverenost.

Umjesto slobode i suverenosti brani se podaništvo

Bez idealiziranja, bilo bi lijepo u sudovima vidjeti što više sudija čijem se pravnom mišljenju vjeruje čak i onda kada se s njim ne slažemo. Kredibilitet koji je nužan za povjerenje javnosti ne nastaje iz funkcije, titule, hijerarhijske pozicije, strogoće ili medijske prisutnosti, već kada se uoči obrazac stručanosti, dosljednosti,  da se sudski stav ne prilagođava stavu naručioca ("uvijek smo u sudu slijedili stav OHR", davno je napisao  jedan strani sudija US BiH), da se ne promoviše  ono što je trenutno popularno nego ono što se smatra pravno utemeljenim. U sudstvu nije najveća profesionalna valuta samo znanje koje se može naučiti. Najveća valuta je reputacija da se mišljenje ne može „kupiti”. S ovim u vezi i danas je aktuelna rimska misao da prije nego što bude vrstan pravnik, čovjek mora imati karakter. Sloboda se njeguje i po potrebi brani, i nikad ne predaje drugom u ruke. Biti zakonodavcem je ustavna i samo ustavna blagodet i ovo se pravo ne može proizvoljno krčmiti ni u jednoj ozbiljnoj državi.

Očigledno nepravo kao instrument navodnog prava

Zato je ova ustavnosudska promocija očigledno nelegitimnog stranog državljanina kao ustavnog zakonodavca, mimo ikakvog osnova u Ustavu BiH i mirovnom sporazumu, potvrda poznate Aristotelove maksime da je "Najveća nepravda kada se pravda koristi kao sredstvo nepravde."
U ovom slučaju se čak ne radi ni o formalnoj primjeni pravila, jednostavno riječ je o izostanku argumenata koji bar simuliraju pravnu vrlinu. Ovo je samo blijed i bezličan pokušaj da se flagrantno nepravo prikaže pravom. Primjer koji bi Monteskje vjerovatno smatrao tiranijom koja se vrši pod okriljem navodnog zakona, u  ime kvazi – prava. I  pravde umišljene u glavi pojedinaca koji bi da zamijene volju naroda po svaku cijenu, a vladavina prava kamen u cipeli.
Za razumjeti je da pravo "ne smije stajati u mjestu", ali umješnost tumačenja prava ima pravne granice u ustavnom tekstu. Ne plediramo ni ostvarivanje prava "taman svijet propao", ali u ovom slučaju u pogledu čl. 203a KZ BiH jednostavno nije bila riječ o "zakonu" uopšte, time ni o pravu, a onda se nije ni mogla potvrditi ustavnost. Filozofi prava su davno konstatovali da pravnik koji izgubi vezu s dobrim i pravičnim ostaje i dalje stručnjak za propise. Ali pravnik koji sačuva tu vezu postaje čuvar/vitez ustavno-pravnog poretka. Zato je prilika podsjetiti na (za ovu priliku adaptiranu) Linkolnovu misao koja bi glasila: Odlučite da budete pošteni - ako ne možete biti pošten sudija, budite pošten čovjek - ako ne možete biti oboje, odustanite od sudovanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.