Pismo sudijama Ustavnog suda BiH

Gospodo sudije - Mirsad Ćeman, Larisa Velić, Valerija Galić, Marin Vukoje, Angelika Nussberger, Helen Keller i Ledi Bianku

"Sudije su istaknuti pravnici visokih moralnih kvaliteta“ kao uslov za njihov izbor piše u članu 6.1.b. Ustava BiH koji je Aneks 4. Dejtonskog sporazuma. Stručne i radne biografije sadašnjih sedam sudija (umjesto po Ustavu BiH obaveznih devet) zadovoljavaju odrednicu „istaknuti pravnici“. Ali to se odnosilo na njihove karijere prije imenovanja za sudije Ustavnog suda BiH. Ono što su radili i rade kao sudije tog suda nema baš neke veze sa pravom, pravnim obrazovanjem, rezultatima rada, a pogotovo sa „visokim moralnim kvalitetima“. Te sudije (čast izuzecima) su sada slučaj za sebe, posebna vrsta – cvijeće političkog bošnjačkog Sarajeva. Inače, od formiranja Ustavnog suda BiH desetine njegovih sudija bili su stranci iz nesusjedskih zemalja BiH, bez poznavanja jezika i ustavnopravnog sistema BiH. Njih po članu 6.1.a. Ustava BiH bira predsjednik (dakle pojedinac) Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija sa Predsjedništvom. Ostalih šest sudija biraju se tako da četiri člana bira Predstavnički dom Federacije BiH (po nepisanom pravilu dva Bošnjaka i dva Hrvata), a dva člana Srbina bira Narodna skupština Republike Srpske. Pojedinac, stranac koji bira tri člana ima veća prava i uticaj na izbor sudija nego što ih imaju parlamenti dva entiteta u BiH, kao supotpisnici svih jedanaest aneksa Dejtonskog sporazuma, pa i Aneksa 4. koji je Ustav BiH. U sadašnjem sastavu Ustavnog suda BiH nema dvojice sudija iz Republike Srpske, pa zbog toga ne postoje uslovi za njegov rad i odlučivanje. Što se tiče moralnih kvaliteta, njih sudije (opet čast izuzecima) nemaju nimalo, a kamoli one visoke. Oni i u ovim vremenima nastavljaju zasjedati, pa čak i odlučivati iako nije ispunjen obavezni uslov član 6.1. Ustava BiH pod nazivom „Sastav“ koji ima odredbu imperativne prirode (ius cogens) koja glasi: „Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima devet članova.“ Ovo bi se moglo nazvati „pravilo devet članova“ kao osnovno pravilo postojanja i rada Ustavnog suda. U članu 6.2. pod nazivom „Postupci“ piše: „Većina svih članova Suda čini kvorum.“ Svako tumačenje ove odredbe ne može se odnositi na sastav Suda po članu 6.1. već isključivo na kvorum za rad. Međutim, „kvorum“ ne čini Ustavni sud, već ga čini devet članova. Kvorum je odrednica proceduralne priroda, osnova za rad, ali samo ako je ispunjen prethodni uslov iz člana 6.1. a to je sastav Ustavnog suda od devet članova. O tome je 28.10.2022. govorio Željko Komšić, član Predsjedništva BiH na Federalnoj TV: „Ustavni sud je ostao već bez jednog suca. Polovinom kolovoza je Mato Tadić otišao u mirovinu. Vrlo brzo ide i Miodrag Simović u mirovinu i ostavljate Ustavni sud bez dvojice domaćih sudaca i onda se postavlja pitanje kako će taj Ustavni sud uopće moći raditi.”

Ustavni sud BiH je od početka svog rada bio instrument protivpravne i nelegitimne revizije Ustava BiH, nakaradnim tumačenjem i potvrđivanjem zakona nametnutih odlukama visokih predstavnika. Taj Sud je donosio odluke u kojima je umjesto ustavnog osnova i pozivanja na konkretnu ustavnu odredbu (zato što ne postoji) kao ustavni osnov navodio – „na osnovu utvrđene ustavne potrebe“ ili „može se očekivati“ što je navodna „ustavnost“ nametnutog Petričevog zakona o „sudu BiH“. Neke ključne odluke su donošene preglasavanjem četvoro sudija iz reda Srba i Hrvata glasovima od strane troje stranih sudija i dvoje sudija iz reda Bošnjaka. Takve odluke su najčešće bile na osnovu apelacija koje su upućivali bošnjački predstavnici, prije svega predsjednici SDA u vrijeme kada su bili članovi Predsjedništva BiH.

Zaštita visokih predstavnika

U svim državama svijeta, osnovna uloga ustavnih sudova je zaštita ustava pridržavanjem onoga što piše u tekstu ustava. U BiH je to još izraženije, imajući u vidu jasno utvrđenu odredbu člana 3.3.a. Ustava koja glasi: „Sve vladine funkcije i ovlaštenja koje u ovom Ustavu nisu izričito dodijeljene institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju Entitetima.“ Dakle, ništa izvan onih 10 nadležnosti izričito navedenih u članu 3.1. i u članovima 4.2.a. (izbor poslanika Predstavničkog doma) i 5.1.a. (izbor članova Predsjedništva BiH). I to je sva nadležnost nivoa BiH. Pri tome zakonodavnu nadležnost ima isključivo samo Parlamentarna skupština i njena dva doma – Predstavnički i Dom naroda. Nema nikakvog visokog predstavnika, nikakvog fantomskog PIK-a i njegovog uzurpatorskog upravnog odbora. Aneks 4. međunarodnog Dejtonskog ugovora koji je Ustav BiH skrnave visoki predstavnici u BiH kao kriminalci koji krše međunarodno pravo. Umjesto da štite Ustav BiH, sudije su štitile umotvorine visokih predstavnika koje su oni nametali kao zakone i zabrane takođe kršeći Dejtonski sporazum. Jedan od stranih sudija Jozef Marko, nije se ni postidio javno iznoseći njihov zločinački poduhvat protiv međunarodnog prava. U jednom svom radu napisao je: „Postojao je prećutni dogovor između Ustavnog suda BiH i visokog predstavnika da Sud UVIJEK POTVRĐUJE meritum njegovih zakona“. Ovo je priznanje za osudu i naknadu štete svim oštećenim licima – Republici Srpskoj, njenim pravnim i fizičkim licima. Pišem – Republici Srpskoj, zato što je u svakoj analizi strukture većinskih odluka vidljiv zajednički blok sudija – dva Bošnjaka i tri stranca na štetu ustavne pozicije Srpske . Ponekad im se pridruže i dva glasa hrvatskih sudija.

Sve što su nelegalno činili visoki predstavnici prevazišao je njemački državljanin Kristijan Šmit koji nije izabran ni potvrđen od strane Savjeta bezbjednosti UN, kako to izričito određuje član 1.2. Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma koji je jasno odredio mandat visokog predstavnika. Po Aneksu 10. Visoki predstavnik je samo pomagač stranama potpisnicama tog Aneksa (Republika Srpska i Federacija BiH) i koordinator djelovanja međunarodnih organizacija. Tako i piše u Rezoluciji broj 1031. Savjeta bezbjednosti UN od 15. decembra 1995. (dan nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma). „Savjet bezbjednosti podržava uspostavljanje visokog predstavnika na zahtjev strana koji će, u skladu sa Aneksom 10. o civilnom sprovođenju Mirovnog sporazuma, pratiti sprovođenje Mirovnog sporazuma i mobilisati i, po potrebi, usmjeravati uključene civilne organizacije i agencije i koordinirati njihove aktivnosti, i daje saglasnost na imenovanje g. Karla Bilta za visokog predstavnika.“

Šta sad

Pred sudijama Ustavnog suda BiH je Zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 203-a. Krivičnog zakona BiH kao i samostalnog člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH koji su objavljeni u Službenom glasniku BiH“ broj 47/2023). Ovaj zahtjev je uputio Klub poslanika Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Narodnoj skupštini Republike Srpske kao ovlašćeni predlagač po članu 6.3.a. Ustava BiH. Radi se o odlukama Kristijana Šmita, koji se lažno predstavlja visokim predstavnikom u BiH. Tim odlukama Šmit umišlja da je promijenio i dopunio Krivični zakonik BiH uvodeći krivično djelo „Neizvršavanje odluka visokog predstavnika“ sa kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Uz to, nadodao je „prestanak službene dužnosti i prestanak zaposlenja; oduzimanje odlikovanja; zabranu vršenja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava; zabranu sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava.” Kristijan Šmit je umišljajno počinio više krivičnih djela donoseći odluku koju ne naziva zakonom, da bi izbjegao vrlo moguću krivičnu odgovornost. U svojoj odluci Kristijan Šmit se ne poziva na Ustav BiH (Aneks 4.), već na stav XI.2. Zaključaka Vijeća za implementaciju mira koje se sastalo u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, u kojem je Vijeće za implementaciju mira (PIK) „pozdravio namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Aneksa 10. Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora.“ Radi se dakle o „pozdravljanju namjere visokog predstavnika u pogledu tumačenja“, a ne o davanju ovlašćenja visokom predstavniku za donošenje zakona u BiH. Po članu 4.4.a.Ustava BiH samo je Parlamentarna skupština putem svoja dva vijeća, nadležna da donosi zakone, a ne bilo ko drugi, pa ni visoki predstavnik kao pojedinac.

Na zvaničnoj internet stranici OHR-a, Kancelarije visokog predstavnika, - https://www.ohr.int/o-ohr-u-2/mandat/ ili na engleskom https://www.ohr.int/about-ohr/mandate/ (mada je bilo logično da to bude stranica visokog predstavnika), stoji: „Jedan od najvažnijih događaja u procesu provedbe mira bio je sastanak PIK-a u Bonu u decembru 1997. godine. Razrađujući Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, PIK je zatražio od visokog predstavnika da smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum, te da, kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine.“ Nije tu bilo nikakve razrade, već je to bila politička izjava PIK-a koji nije potpisnik Dejtonskog sporazuma niti se pominje bilo gdje u Dejtonskom sporazumu i njegovim aneksima. Zato na sajtu OHR-a nisu ni mogli navesti ko je to dao ovlašćenje PIK-u da „razrađuje Aneks 10.“, već su to dopisali kao svoj falsifikat „bonskih ovlašćenja“. Uostalom, treba pročitati tekst „bonskih zaključaka“ na stranici https://www.ohr.int/bonska-konferencija-o-implementiranju-mira/ ili na engleskom https://www.ohr.int/pic-bonn-conclusions/#11, pa vidjeti da takva „razrada za nametanje zakona“ ne postoji.

Važno je napomenuti da „zakoni“ koje je nametao samozvani visoki predstavnik Kristijan Šmit ne ispunjavaju čak ni ovo dopisano i falsifikovano „bonsko ovlašćenje“ OHR-a. To se posebno odnosi i na pokušaj izmjene Krivičnog zakona BiH kojima je Kristijan Šmit uveo krivično djelo nepoštovanje odluka visokog predstavnika, jer niti se radi o „ključnom zakonu“, niti je bio na dnevnom redu Parlamentarne skupštine, pa nije ni mogao biti neusvojen. Šmitova odluka objavljena je u Službenom glasniku BiH broj 47/23. Na poslaničko pitanje „Na kojoj sjednici Predstavničkog doma, odnosno Doma naroda BiH je Parlamentarna skupština BiH raspravljala i usvojila izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH , a koje su objavljene u Službenom glasniku BiH 47/23 ?“, odgovor upućen od strane Kolegija Sekretarijata Parlamentarne skupštine glasi: „Obavještavamo vas da predmetne izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH koje su objavljene u Službenom glasniku BiH u broju 47/23, nisu razmatrane na sjednicama Predstavničkog doma tako ni Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.“ Tako piše u odgovoru na poslaničko pitanje koji su potpisali sekretari vijeća Parlamentarne skupštine - Mirza Imamović, Gordana Živković i Dražen Mustapić, što poništava „zakone“ lažnog visokog predstavnika Kristijana Šmita.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.