Foto: Glas Srpske
| Danijela Bajić
Odavno smo postali svijet koji bulji u ekrane. Danas je dovoljno da sjednete u bilo koji kafić i za tren shvatite gdje smo kao društvo stigli, od petoro ljudi za stolom najmanje troje ćuti i skroluje, priču za pričom, vijest za viješću.
Razgovor se svodi na klimanje glavom i kratke upadice, dok je stvarna pažnja usmjerena ka ekranu. I nije problem samo u tišini, već u odsustvu prisustva.
Isti obrazac ponašanja preselio se i za slavski sto. Mjesto koje je nekada bilo simbol okupljanja i razgovora, sve češće liči na prostor u kojem jedni pričaju, a drugi, praveći se da slušaju, prate društvene mreže, portale, pa čak i serije. Kao da je stvarni život postao pauza između dvije digitalne radnje.
Apsurd je veći kada se vidi da isti trend prate i stariji od 50 godina, upravo oni koji najglasnije kritikuju mlade što ne ispuštaju telefon iz ruku. Naravno da u njihovo vrijeme toga nije bilo, jer tehnologija nije ni postojala u današnjem obliku. Napredak je neminovnost i nemoguće je u potpunosti ići u korak s njim, ali to ne znači da pravila ne treba da postoje.
Bonton, mjera i samokontrola ne bi smjeli biti stvar generacijskog izbora. Ići u korak sa vremenom ne znači postati njegov rob. Doziranje je suština, ni potpuna zabrana, ni bezuslovno prihvatanje ekrana ne donose rješenje.
Posebno osjetljivo polje jesu škole. Mobilnim telefonima tamo jednostavno nije mjesto. Jedan nastavnik ne može pratiti šta radi 20 i više đaka, pogotovo kada se telefoni često unose krišom. Oni odvlače pažnju, slabe disciplinu, narušavaju komunikaciju i doprinose porastu digitalnog nasilja.
Ako roditelji teško mogu da nadgledaju jedno dijete, kako očekivati od nastavnika da kontroliše cijelo odjeljenje? Zato ne čudi što se sve više zemalja odlučuje na zabrane, poput Francuske koja je ograničila upotrebu telefona u školama i društvenih mreža za mlađe uzraste.
Granice se postavljaju dosljednošću, jasnim pravilima i ličnim primjerom. Roditelji često nesvjesno koriste ekran kao "čuvalicu", zbog čega djeca gube sposobnost da podnesu dosadu i frustraciju.
U vremenu kada nam je sve dostupno jednim dodirom prsta, paradoksalno gubimo ono najvažnije, sposobnost da budemo jedni drugima istinski prisutni. Ako ne naučimo da isključimo ekran onda kada treba, rizikujemo da nam se isključi društvo u cjelini. Društvo koje sve češće bira ekran umjesto razgovora, postepeno gubi sposobnost da sluša, razumije i bude istinski prisutno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
Najnovije vijesti iz rubrike