Paradoks

BiH već godinama živi u paradoksu koji domaće političke elite uporno izbjegavaju da imenuju pravim imenom. Formalno postoje institucije, budžeti, strategije razvoja, investicioni forumi i beskrajne političke rasprave o ekonomiji, a BiH i dalje suštinski opstaje zahvaljujući novcu ljudi koji su iz nje otišli. I to je postala najveća ekonomska istina. Ne industrija. Ne izvoz. Ne domaća proizvodnja. Ne tehnološki razvoj. Ne inostrane investicije o kojima političari govore. Glavni oslonac stabilnosti već decenijama su inostrane doznake, sezonski radnici, penzije iz inostranstva i potrošnja dijaspore. To više nije pomoć porodicama. To je sistem.

Kada u zemlju svake godine zvanično uđe najmanje deset milijardi maraka spoljnog novca, onda to nije sporedni ekonomski faktor, već jedan od glavnih stubova čitave ekonomije. Taj novac održava potrošnju, puni prodavnice, hrani tržište nekretnina, održava likvidnost i omogućava da socijalno nezadovoljstvo nikada ne eksplodira do kraja. Upravo zato ovdašnjim političarima ovakav model, ma koliko bio štetan, u suštini odgovara. Jer doznake rade ono što bi u uređenim državama morala da radi ekonomija. One ublažavaju siromaštvo, smanjuju pritisak na institucije, održavaju privid stabilnosti i kupuju socijalni mir. Što je najvažnije, omogućavaju vlastima da godinama izbjegavaju suštinske reforme.

Kada iz inostranstva stiže dovoljno novca da ljudi prežive, onda nema stvarnog pritiska da se stvara ambijent u kojem bi mladi ostajali. Zato u BiH egzistira ekonomija koja ne proizvodi sopstvenu stabilnost, već je uvozi. Ironija je potpuna. Najveći "izvozni proizvod" ove zemlje postali su ljudi. Država izvozi radnu snagu, a onda čeka da joj se dio zarađenog novca vrati kroz bankovne transfere i ljetne dolaske dijaspore. To je model preživljavanja, ali nije model razvoja.

Još opasnije je što je političkoj klasi takav sistem udoban. Dok građani zavise od novca rođaka iz Njemačke, Austrije ili Slovenije, vlast može nastaviti da priča o "istorijskim investicijama", "ekonomskom rastu" i "stabilnosti", iako je realnost potpuno drugačija. Pravi pokazatelj stanja nije broj svečano otvorenih fabrika, već broj autobusa koji svakodnevno odlaze prema zapadnoj Evropi.

I dok mladi ljudi odlaze jer ovdje ne vide perspektivu, političke elite ostaju jedina društvena kategorija koja praktično nikada ne osjeti ekonomsku nesigurnost. Čak i kada izgube funkcije, čeka ih takozvani "bijeli hljeb", privilegovane naknade, odbori, agencije i nove pozicije unutar sistema koji sami godinama održavaju. Običan čovjek, s druge strane, ima samo dvije opcije, da ode ili da čeka novac od nekoga ko je već otišao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.